Franklovo poimanje ljubavi – razmjena pisama

Iz prepiske između Heidi Schönfeld i Elisabeth Lukas. Godine 2014. pojavila su se pitanja vezana za Franklovo poglavlje „Smisao ljubavi“, o kojima smo razmišljale.

„Ono što me je začudilo u ovom poglavlju da je Frankl još prije koncentracijskog logora, tj. početkom 1940-ih o tome razmišljao/pisao (a kasnije dopunio). To možete osjetiti jer stvarnost njegove ljubavi/odnosa u to vrijeme sjaji. Pitam se što bi danas napisao kad bi vidio kako su se seksualnost/veze/ljubav jako promijenile? – Ne bi napisao ništa sasvim drugačije – ali bi odgovarao na suvremene pojave. To bi bilo uzbudljivo.

Frankl zaključuje – mimo morala – vrlo logično da se prava ljubav temelji na odanosti i postojanosti, to je vrlo razborito. Ali danas su takvi životopisi prije iznimka nego pravilo. Pa, brakovi su nekada bili formalni i netaknuti izvana do smrti – ali sigurno nisu svi sretni! Dvije osobe često su morale ostati zajedno iz ekonomskih razloga, uglavnom zato što su žene tek nedavno mogle stvoriti samostalan “samački” život.

Kako je to s pravom ljubavi: Osoba A i B su se našle, oboje se vole iskreno i u punoj dubini svojeg bića, tj. vide se i vole tako kako mogu biti u svom najboljem obliku. Sve je dobro.

Ali kako godine prolaze, ljudi se neizbježno mijenjaju – i to ne samo na bolje, već i na gore. Uvijek se mora odlučiti – a mogu se donijeti i loše odluke. Pretpostavimo da se B odlučuje za imanje, za materijalni uspjeh, pliva na valu prema gore i lijepi, mlađi ljudi pokazuju za njega interes – i odluči zašto ne? Tako se B upušta u nevjere.

Što je onda s ljubavlju? Je li B-ova početna prava ljubav isparila? Namjeravalo se da traje zauvijek, ali B se udaljio od nje?

Što je s A? Da li A-ova ljubav traje? B se promijenio, daleko od najboljeg oblika kojeg je A vidio? Da, njegovo je ponašanje zapravo bilo ružno. Da li A sada revidira svoju ljubav jer se B promijenio? Tada ljubav nije bila trajna.

A-ova i B-ova ima u izobilju, nekad jako propadnu, nekad se sami poslože, često se odvoje. U svom krugu poznanika mogla bih nabrojati mnogo varijanti. Također nije slučaj da se nikada nisu stvarno voljeli, to bi bila netočna pretpostavka.

Nije tako lako izračunati unatrag: tko ostane zajedno = prava ljubav, tko se odvoji = samo emocionalno, fizički, ali bez dubine.

Zašto ljubav prestaje kada je nekoć bila prava i istinita i gledala je ljude onakvima kakvima ih je Bog zamislio?

Ili moramo o tome razmišljati ovako: Za one koji se voli je svaki dan novo pitanje, vole li, egzistencijalni susret se mora stalno ažurirati. – To onda znači da ljubav koja se više ne aktualizira – – – umire. Ili?

Ili Frankl lijepim riječima oslikava ideal, kakav bi zapravo trebao biti dostojan čovjeku – ali je poput daleke zvijezde s kojom se bismo trebali uskladiti, ali je ne možemo dosegnuti?

Ili stvarno volite – ali možete pokleknuti i pasti u stav imanja. I nakon dobrog odmora/knjige/seminara/partnerske terapije – pronađete put natrag do istinske ljubavi. Tada bi možda ljubav mogla kvalitativno teći u valovitim linijama.

Drugo što smatram da je vrlo teško u tom poglavlju. U potpoglavlju “Psihoseksualno sazrijevanje” stavio je fusnotu br. 48. Tu je napisao “Kao što je prosječna osoba malo ili rijetko sposobna za pravu ljubav, jednako malo ili rijetko dostiže najviši stupanj razvoja u ljubavnom životu.” Ali mora postojati visoki cilj.

Pa to je vrlo hrabro formulirano, također jako devalvira “prosječnog” čovjeka.

Mislim da svaka “prosječna” osoba može stvarno voljeti – ako nije neurotično uvrnuta ili egocentrična i slično. Inače je cijeli Franklov koncept pogrešan – način života koji rijetko tko postiže, zašto bi onda bio duboko primjeren svakom čovjeku? Frankl ovdje zvuči elitistički kad dopušta prosječnim ljudima (tobože većina!!!) da tako loše prođu.

Osobno ste ga dobro poznavali: Je li stvarno tako razmišljao?

Ljubav kao čin samonadilaženja – ako je to ono što čovjeka čini čovjekom – kako to da “prosječni” ljudi to ne postižu?”

Slijede misli dr. Elisabeth Lukas – na temu: “Franklovo poimanje ljubavi”

Viktor E. Frankl je u svojoj knjizi “Liječnik i duša” na vrlo dirljiv način opisao “pravu ljubav” između dvoje ljudi i razlikovao je od “samo” erotskih i seksualnih odnosa. Takva prava ljubav je namijenjena da traje – a i Frankl ju je tako živio tijekom svog braka koji je trajao više od 50 godina.

Ako pogledate partnerske odnose oko sebe ovih dana, postavlja se, međutim, pitanje je li, svojim sofisticiranim konceptom ljubavi, skicirao ideal koji je više davao smjernice nego što je zapravo bio ostvariv. I sam je u knjizi priznao da prosječna osoba rijetko kad doseže najvišu razinu razvoja u ljubavnom životu. Budući da je Frankl inače vjerovao u zdrav razum i osjećaje “muškaraca ili žene s ulice”, odnosno prosječnog građanina, potonja se prosudba čini pomalo pesimističnom. Je li jaz između Franklova ideala ljubavi i stvarnosti tako golem i je li Frankl znao za to?

Šteta što ga ne možemo pitati više o tome. Međutim, tekstovi koji su izdani u njegovim kasnijim godinama pokazuju da Frankl nije dopustio da mu moderna partnerska praksa otme njegov “ideal”. On je bio taj koji je istraživao specifično ljudski element, duhovnost čovjeka, i promišljeno sastavio do krajnjih granica. A duhovnost uključuje čisti pogled na vrijednosti, i jednog Ti, bez ikakve težnje za posjedovanjem. Kada kokoš korača svojim putem, sve na njenom putu provjerava na korisnost, u ovom slučaju na jestivost. Ako bi joj pred noge stavili blistavi dijamant, zanemarila bi ga zbog beskorisnosti. Kokoš nema pristup vrijednosti “ljepota”, a kamoli “ljepoti samoj po sebi”.

Međutim, duhovno biće poput čovjeka ima takav pristup. Može kleknuti i biti zadivljen ljepotom dijamanta. Naravno, i “kokoš” je u njemu. O da, dijamant nije samo lijep, nego je i koristan jer se može pretvoriti u novac. I tako čovjek pohlepno poseže za dijamantom…

Istraživač koji je želio istaknuti duhovnu iskru u čovjeku morao ju je izolirati od perja “kokoši u čovjeku”. Morao je filtrirati taj zadivljujući, iskonski ljudski potencijal sposobnosti uživanja u čistoj ljepoti iz hrpe žudnje, trgovine i egoistične kalkulacije i predstaviti je tako da se uopće o tome zna. To je samo iskra, a ako se ne raspuhne, mogla bi se smanjiti na tako malenu razinu da se lako može previdjeti. Tada se teorija o čovjeku svodi na “kokošji nivo”.

Analogno je vjerojatno s Franklovom konceptu ljubavi. Ljubav je definirao kao najintimnije uvažavanje vrijednosti voljene osobe. Naravno, životinjsko podrijetlo u nama želi nešto drugo. Ono želi pogodnosti, milovanja, parenje. Želi nešto imati od voljene osobe. Očekujte nešto od nje. Divno je kada se sve to nadopunjuje u mirnom zajedništvu, a osvrt na vrijednosti nastavlja osvjetljavati trijeznu svakodnevicu. Ali dijamanti nisu jestivi. Preneseno: Ako se partnerove prednosti i nježnost smanjuju, on ne donosi ono što se od njega očekuje, da, može se čak i užasno ponašati, što se može dogoditi, tada se smanjuje i pogled na vrijednosti.

Pogotovo, ako netko ne (ili više ne) ostvaruje vrijednosti koje isključivo leže u njemu, partneru će biti sve teže zadržati pogled na njima. Opadanjem pogleda na vrijednosti, međutim, istovremeno nestaje i “prava ljubav”, iako je u biti bila namijenjena da potraje, jer su i vrijednosti osobe koja je izvorno voljena također namijenjene da traju. Dijamant ostaje dijamant. Tko se divi ljepoti dijamanta optočenog prljavštinom?

To je ovako: Čovjekova duhovnost je iskra u moru pepela. Zbog toga je rijetka čovjekova sposobnost da voli istinski i nesebično. Ipak, budimo zahvalni na ovoj iskri: podiže nas prema nebu iznad glava “kokoši”, padovi uključeni. I budimo zahvalni što nam je netko ustrajno skrenuo pažnju na ovu dragocjenu iskru u nama kao što je to činio Viktor E. Frankl. Je li bio sanjar, idealist? Ne vjerujem. Štoviše, vjerujem da nas je uputio na meta-stvarnost koja zatvara našu stvarnost i istovremeno ju otvara za bolje čovječanstvo na dalekom horizontu budućnosti, gdje bi iskra – nadamo se – mogla buknuti malo svjetlije nego danas.

Elisabeth Lukas

veljača 2014

Download PDF