Središnje teme logoterapije

Prof. dr. Elisabeth Lukas u razgovoru s prof. dr. Bernd Ahrendtom (4. travnja 2018.). Detaljan intervju možete poslušati i u cijelosti (93 minute) u mapi AUDIO & VIDEO. (verlinkt)

Gospođa prof. dr. Lukas, možete li ukratko objasniti suštinu logoterapije?
Viktor E. Frankl, rođen 1905., započeo je svoje istraživanje kao mladi liječnik s dva temeljna pitanja koja su ga kao budućeg psihijatra zaokupljala. Prvo temeljno pitanje je glasilo: „Što čovjeka čini čovjekom? Postoji li uopće nešto specifično humano?” Drugo je glasilo: „Što ljude održava duševno zdravima ili im omogućuje da se oporave u slučaju bolesti?” Posebno je ovo drugo pitanje bilo inovativno u Franklovo vrijeme. Jer svi tadašnji korifeji psihijatrije raspitivali su se samo o uzrocima bolesti, a ne i o razlozima oporavka.

Kao odgovor na svoje prvo pitanje, Frankl je otkrio „duhovnost“ čovjeka, koju je definirao kao “treću” dimenziju ljudskog postojanja. Treba uzeti u obzir da se u to vrijeme, slijedeći uobičajenu filozofiju, govorilo samo o „tijelu“ (= prva dimenzija) i „duši“ (= druga dimenzija), i da je u rastućoj znanstvenoj disciplini psihologije tradicionalni izraz „duša“ jednostavno preveden kao „psiha“. Tako je pod psihom uvrštena i naša kognicija i naše emocije. No, time se prikrilo sve specifično humano, jer osjećaji i razum postoje (u određenoj mjeri) i kod životinja. Želi li se istaknuti ono iskonsko ljudsko, mora se prodrijeti u onu duhovnu dimenziju u kojoj je Frankl lokalizirao fenomene kao što su naša (potencijalna) slobodna volja i odgovornost, naš etički i umjetnički osjet ili naša potraga za smislom i čežnja za konačnim smislom (Bog?). Ovi fenomeni nadilaze životinjski horizont, kao i – u modernoj perspektivi – horizont inteligentnih računala i robota.

Kao odgovor na svoje drugo pitanje, Frankl je otkrio golemu važnost perspektive smisla za (tjelesnu) duševnu stabilnost čovjeka. Pogotovo kada stvari postanu ozbiljne u životu, ključno je vidi li se još smisao u nastavku življenja ili ne. Ali čak i život u prosperitetu gubi udobnost kada je lišen smisla. U pregledu ovih revolucionarnih spoznaja, Frankl je utemeljio svoju „psihoterapiju usmjerenu na smisao“ pod nazivom „logoterapija“. Ona sebe vidi kao „psihoterapiju od duhovnog i ka duhovnom“.

Što je Frankl potvrdio na svom istraživačkom putu?
1930-ih Frankl je radio u psihijatrijskoj bolnici „Am Steinhof“ u Beču. Tamo je imao priliku razgovarati sa stotinama vrlo bolesnih i teško depresivnih ljudi. Između ostalog, saznao je o njihovim poteškoćama iz djetinjstva, njihovim razočaranjima i duševnim ozljedama. Tada mu je palo na pamet obaviti kontrolni pregled intervjuirajući brojne zdrave ljude (liječnike, medicinske sestre, studente…) i eto: Kod tih duševno „normalnih“ i neupadljivih ljudi koji su se bavili svojim zanimanjima i savršeno svladavali svakodnevicu, pronašao je u njihovoj povijesti jednako mnogo trauma, razočaranja i ozljeda koliko i kod svojih pacijenata. Kao rezultat toga, Frankl je odbacio staru teoriju o traumi Sigmunda Freuda. Prepoznao je da, iako u životu postoje patogeni tj. čimbenici koji izazivaju bolesti, postoje i protektivni tj. zaštitni čimbenici. I ako ima dovoljno zaštitnih čimbenika, patogeni čimbenici gube svoju opasnost. Danas je ova teza neosporna. Iz opće medicine je odavno poznato da, na primjer, infekcije uglavnom pogađaju kada je imunološki sustav osobe oslabljen, odnosno obrnuto uzrokuju malu štetu ako je obrana organizma od bolesti dobro razvijena. U duševnom području, unutarnje ispunjenje čovjekovog smisla jedan je od najjačih zaštitnih čimbenika. Frankl je iz toga zaključio da svako poticanje pronalaženja i ispunjavanja smisla doprinosi procesu duševnog oporavka. Da to zaista funkcionira, dokazao je na temelju svoje opsežno dokumentirane kazuistike.

Željela bih dodati još jednu stvar: trenutno istraživanje o otpornosti potvrdilo je Franklove nalaze 100 posto. Sve one osobe koje su u stanju ponovno se uspraviti nakon ozbiljnog udarca sudbine koji ih je oborio (njem. „Stehaufmännchen“ i „Stehaufweibchen“), čine to u svijetlu smislene perspektive, koju potvrđuju. Ne osvrću se prvenstveno na patnju koju su pretrpjeli, već bivaju u sadašnjosti koju oblikuju na najbolji mogući način, uključujući vrijednosno orijentirane buduće vizije. Na taj se način spašavaju od pošasti svoje traume (gotovo kao što se Münchhausen izvukao iz močvare vlastitim čuperkom kose).

Ali zašto onda toliko ljudi zaglavi u svojoj prošlosti koju doživljavaju kao negativnu?
Za to postoji nekoliko objašnjenja. Lakše je jadati se nego nešto poboljšati, okrivljavati je lakše nego preuzeti inicijativu itd. Ni konvencionalni psihoanalitički način razmišljanja nije potpuno nevin u pogledu besplodnog retrospektivnog trenda. Propagirala je „kopanje“ po prošlosti. No, ne želim joj predbacivati, jer je psihoterapija izuzetno mlada disciplina, stara tek oko 120 godina. Sva evolucija je stvar pokušaja i pogrešaka, a to je i ovdje bio slučaj. Razvijao se jedan terapijski pomoćni konstrukt za drugim, uvijek učeći gdje treba korigirati. Frankl je također bio važan „korektor“. U međuvremenu je psihoanalitička „iluzija“, da će bolest nestati kada se razotkrije uzrok duševne bolesti, okopnjela. Strategije razotkrivanja nisu se dokazale, te osim toga, su uglavnom pune previše nedokazivih nagađanja.

Ima li to veze s činjenicom da često ne postoji samo jedan uzrok koji vodi ili može dovesti do duševne bolesti?
Napredak neurobiologije i psihologije od Freudova vremena pokazao je da su uzroci bolesti u velikoj mjeri međusobno povezani. Genska tehnologija otvorila nam je oči prema činjenici da se više duševnih dispozicija temelji na naslijeđenosti nego što se prije slutilo. Ne nasljeđuje se samo plava kosa ili plave oči, nego i karakterne sklonosti poput ovisnosti, histerije ili depresije. To ne znači da se mora oboljeti od odgovarajuće bolesti, nego samo da treba biti oprezan – s određenim predispozicijama. Te se endogene dispozicije potom miješaju s egzogenim utjecajima, ali nikako samo od strane roditelja i odgajatelja. Mediji su jako uključeni, a ne treba podcjenjivati ni društvene trendove.

Ali sve to još uvijek nije esencijalno. Jer cjelokupnoj mješavini pridružuje se čovjekov potencijal samooblikovanja i daje mu odgovarajući konačni oblik. Čak su i djeca vlastite male osobnosti i donose vlastite individualne izbore. Iako duhovna dimenzija kod malih ljudskih bića još djelomično „drijema“ tj. nije u potpunosti dozrijela, ona ipak bljeska kroz psihofizikum i suodlučuje što će biti s malim ljudskim bićem. Djeca nipošto nisu „proizvodi odgoja“ svojih roditelja. A ni odrasli nisu samo žrtve svojih prošlih okolnosti.

To bi značilo da svatko ima značajan utjecaj na svoj život. Već kao dijete, ali i kao odrasla osoba…
Da. To je (prema poznatoj Franklovoj prispodobi) kao kod graditelja. Genetska dispozicija i različiti utjecaji okoline tvore takoreći građevni materijal koji je dostupan čovjeku. Nažalost, ovaj građevinski materijal nije pravedno raspoređen. Neke osobe dobivaju fantastičan građevinski materijal: imaju roditelje pune ljubavi, zdravo tijelo, žive u mirnoj zemlji… Druge osobe pronalaze lošiji građevinski materijal: asocijalno okruženje, siromaštvo ili ratni kaos. Ali sada se pridružuje „treća“ dimenzija: graditelj koristi svoj materijal u osobnoj kompoziciji. I vidi: neki graditelji koji su primili najljepše mramorne blokove (npr. grandiozni glazbeni talent ili sjajan primjer dobročinstva) ostavljaju blokove neobrađene i da propadnu. Neki drugi graditelji, koji su dobili samo neupadljiv, mrvljiv pješčani kamen (npr. niska porođajna težina, bez podrške škole itd.), koriste ga za izgradnju udobne male kuće ili lijepe kapelice uz ivičnjak puta. „Čovjek je biće koje uvijek odlučuje“, rekao je Frankl. „I što odlučuje? Kakav će biti u sljedećem trenutku.”

Izvijestili ste o pojmu smisla koji zauzima veliko mjesto u Franklovim konceptima. Možete li detaljnije objasniti ovaj pojam?
Prvo, željela bih razlikovati pojmove „smisao“ i „vrijednosti“. Vrijednosti su „univerzalije smisla“. Naprotiv, smisao je „unikatan“. To znači da je „smisao trenutka“, kako ga Frankl naziva, uvijek povezan s određenom osobom u određenoj životnoj situaciji. On je ono optimalno (za sve koji su uključeni) što ta jedna osoba može napraviti od te jedne situacije. Na što je, takoreći, „pozvana“. Da dam primjer nas dvoje, gospodine profesore: Za mene je „smisao trenutka“ odgovoriti na Vaša pitanja što bolje mogu. Kad bih npr. rekla: „Poštovani gospodine profesore, vani je lijepo vrijeme, pa mislim da ima smisla prošetati sada“, odgovorili biste: „Ne, ne, gospođo Lukas, to sada nije smisleno. Došao sam iz daleka voditi dijalog s Vama. Dali ste mi svoje obećanje za to. Dakle, sada ima smisla da ostanete sjediti ovdje i nastavite razgovarati sa mnom!“ Primjer pokazuje: Lijepa šetnja po lijepom vremenu definitivno ima vrijednost. Samo – ova vrijednost za mene trenutno nije aktualna. Nije na njoj red da bude realizirana. Međutim, kasnije poslijepodne, kad se oprostimo, može biti jako smisleno da ne ostanem sjediti nego da se još malo krećem prije spavanja.

Isto tako, „smisao trenutka“ se razlikuje od osobe do osobe. Kad me kasnije napustite, čekat će nešto drugo na Vas nego na mene. Zaključno: Smisao je neprestano i uvijek drugačiji. Dokle god smo pri svijesti, postoji mogućnost smisla za nas, bez obzira u kojoj se situaciji nalazimo. Ljudi koji imaju bogat sustav vrijednosti tj. koji poznaju mnoge vrijednosti u svom životu, lakše im je otkriti dotični „smisao trenutka“, jer je neka vrijednost uvijek aktualna. Međutim, moraju paziti da ostale vrijednosti ostanu na čekanju i da im ne dopuste da one na njih vrše pritisak. I da, unatoč svom obilju, ne zaborave da im je od velike vrijednosti i vlastiti odmor i rekreacija.

Što je zapravo s tri vrijednosne kategorije koje je Frankl razvio?
Frankl je govorio o „tri glavna puta do pronalaženja smisla“, o stvaralačkim vrijednostima, doživljajnim vrijednostima i vrijednostima stava. Pri čemu su stvaralačke vrijednosti i doživljajne vrijednosti praktički uobičajene kod svakoga. One čine most između čovjeka i svijeta. Stvaralački se donosi nešto novo u svijet. Na primjer, žena plete džemper. Ona ga daruje „svijetu“ i raduje se kada dobro pristaje primatelju. Obrnuto, u slučaju doživljajnih vrijednosti, nešto prijazno izvire iz svijeta; praktički „svijet“ daruje nas. Međutim, preduvjet je da se otvorimo ovom daru i cijenimo njegovu vrijednost. Na primjer, planinarenje kroz prirodu samo je dragocjeno iskustvo za one koji imaju antenu za ljepotu prirode. Svatko tko se stenjući i zapomagajući vuče, i ne primjećuje ništa od cvijeća i polja svuda uokolo, oduzima sam sebi doživljajnu vrijednost.

Prijeđimo na vrijednosti stava. Za Frankla su to bile najviše moguće vrijednosti koje čovjek može ostvariti jer ih je i najteže ostvariti. Nemaju veze s radošću (poput stvaralačkih ili doživljajnih vrijednosti), već s bolom jer dolaze na izbor kada se dogodi nesreća, kada su nade izgubljene ili kada ljudi dosegnu nepremostive granice. Ako se u takvim slučajevima još uvijek može poduzeti akcija za poboljšanje situacije, tada ova akcija (u smislu stvaralačkih vrijednosti) naravno ima prednost; ona ima prioritet. Primjerice, ako je netko ostao bez posla, svakako ima smisla potražiti novi. Međutim, kada se ništa ne može učiniti da se nesreća otkloni, kada se netko suoči s neizmjenjivom patnjom kao što je gubitak voljene osobe, onda je važno kako se nosi i podnosi ta patnja. Još uvijek se može prema tome zauzeti stav na različite načine. Može se divljački izvikati svoj bijes i svoju svađu sa sudbinom, može se utonuti u tupi očaj… ali se može probiti i do herojskog prihvaćanja i tako ostvariti vrijedan stav (= vrijednost stava) – on ima superiornost. Ako netko primjerice misli: „Primio sam mnogo dobrih stvari u životu. Već godinama uživam u druženju sa svojom voljenom osobom i želim biti zahvalna na tome, iako sam sada sama. Ljubav ne umire sa smrću, ona ostaje živa u mom srcu…“ i sl. – pa, uz svu tugu, to je sjajan stav.

Važnost vrijednosti stava posebno se pojavljuje u sljedećem kontekstu. Prema biološkom zakonu, frustracija automatski rađa agresiju. Na psihofizičko-životinjskoj razini, agresija nije ništa drugo nego priljev snage. Na primjer, kada neku životinju lovi neka druga životinja, to je u biološkom smislu frustracija, prema kojem životinja „postaje agresivna“ tj. dobiva snagu da se oslobađanjem hormona izbori za svoj opstanak ili da pobjegne. Kod čovjeka su frustracije obično „duševna uznemiravanja“ koja ga također „čine agresivnim”, ali za razliku od životinja, može birati za što će koristiti svoj biološki priljev snage. I on se može boriti, bježati, čak i nauditi sebi (što životinje ne čine), ili transformirati stečenu snagu u plemenit stav – gdje bi borba ili bijeg bili besmisleni.

Ali čovjek može osjetiti taj bijes, tu ogromnu ljutnju u sebi…
Da, tako je. Zato su mnogi ljudi u iskušenju da svoju ljutnju usmjere „negdje“, da ju iskale na „nekome“. Oni to rade kao tigar u cirkusu koji, kad ga zaboli zub, napadne krotitelja. Krotitelj koji je nevin zbog tigrove zubobolje! Stručno se to zove „prijenos“ (agresije na pogrešnog adresata). Ali čovjek je više od tigra, zbog čega su prijenosi neetički u našem ljudskom društvu. Ako se muškarac ljuti na šefa, navečer dođe kući, šutne psa i viče na ženu, tj. iskaljuje ljutnju na prolaznike i nevine, to mu ne pomaže puno. Samo umnožava patnju u svijetu, a to ne rješava njegov problem. Mnogo je bolje konstruktivno pristupiti sukobu sa šefom (= ostvariti stvaralačke vrijednosti), npr. kroz pojašnjavajući razgovor, profesionalnu preorijentaciju, itd., ili – ako nijedna alternativa ne bi bila moguća – zauzeti pozitivan stav prema situaciji, npr. tako što čovjek sam sebi kaže da ipak ima posao, što je super, da može uzdržavati svoju obitelj, a također će naučiti da šefovske ludorije duševno suvereno izmiče, a da se ne da uznemiriti. To bi bio izvanredan stav koji bi se mogao razviti.

Tražite jako puno od čovjeka: S jedne strane samorefleksija prepoznavanja situacije, a s druge strane podnošenje patnje…
To ne zahtijevam ja, nego „logos“.To je jedini smislen način kako se nositi s boli i tugom; sve drugo povećava bol i tugu, a to je posljednje što nam treba u našoj ljudskoj obitelji.

Htjela bih ovome nešto dodati: pravi heroji nisu oni koji blistaju na kamenim spomenicima jer su osvojili države i vodili bitke, već su pravi heroji često vrlo jednostavni ljudi. Oni su češći nego što možete zamisliti, gospodine profesore. Nebrojeni ljudi imaju dovoljno srca da prekinu lanac patnje kad se za to ukaže potreba; samo ih morate prepoznati i cijeniti njihova postignuća. Pretpostavimo da jedna žena leži u bolnici i ne može spavati noću zbog boli od rane. Ujutro medicinska sestra dolazi u njenu sobu, a žena se smiješi i želi joj dobro jutro. Što se to dogodilo? Bolesna žena je imala užasnu noć, ali uspijeva ljubazno pozdraviti. Primila je loše, a prosljeđuje dobro. To je herojstvo! A to leži u snazi svakog ljudskog bića, a ne samo zlo koje se perpetuira. Nije nemoguće odgovoriti na loša iskustva s ljubavlju, a to je ono što „logos“ traži od nas.

Postoji li stoga nešto veće što nas uvijek poziva da to učinimo? Poziva na uspješno djelovanje u svijetu?
Nije važno kako nazivate to tajanstvenu „veće“. Činjenica je da čovjek nije tvorac svega. Mi nismo tvorci smisla. Možemo samo ponizno tražiti, pronaći, odbaciti ili slijediti smisao, ali ne i izvrtati njegovu sadržajnu poruku prema našim željama. Frankl je lakonski rekao da nije važno ono što mi očekujemo od života, već ono što život očekuje od nas. Većinu vremena osjećamo ono što se od nas očekuje. Kad hodate ulicom i ispred Vas na pločnik padne starac, duboko u sebi osjećate što život sada očekuje od Vas. Možete, naravno, proći ravnodušno pored osobe koja je pala. Smisao Vas ne tjera ni na što. Ali on jasno traži od Vas da stanete i pomognete palom čovjeku ustati…

Nisu li to moja moralna uvjerenja koja sam primio?
Je, ali ne samo to. Niste samo svojim odgojem dobili svakakve upute, već i kako biti čovjek. U sebi nosite „organ smisla“ (= savjest). Ima dovoljno studija koje pokazuju da ljudi mogu bezbrižno baciti stare upute iz svoje dječje odaje preko palube. Osobe odgojene s uskim moralnim uvjerenjima bježe iz toga i prepuštaju se zabranjenoj zabavi. Drugi se hrabro izvuku iz kriminalne kućne okoline. Kao što je već prikazano, „graditelj“ (= duhovna osoba) neprestano radi, bez obzira koji „građevinski materijal“ leži pod njegovim nogama.

Biti čovjek znači imati instanciju u sebi koja čuje poziv „logosa“. Ali biti čovjek također znači imati sposobnost odlučivanja ignorirati ovaj poziv ili ga izabrati kao vodeći motiv.

Ali gdje to naučiti? Gdje mogu naučiti osjećati tu moć i znati što se od mene traži da učinim u nekoj situaciji? Što je smisleno da učinim? Što možda neće staviti mene u centar pažnje…
U pravu ste, sa stajališta smisla Ja nije središte duhovnih razmatranja. Ipak, rascjep između egoizma i altruizma prilično je iluzoran. Ako se želite angažirati za druge ljude, morate se održavati u formi. Svatko tko se preopterećujete i pri tome iscrpljuje samog sebe, ne djeluje smisleno – čak ni ako se robuje u služenju drugima. Njegovo služenje neprestano gubi na kvaliteti, a on sam gubi kompetentnost. Znamo također i obrnuto zlo. Svatko tko je zainteresiran samo za sebe i vlastitu dobrobit, sklizne u egzistencijalnu prazninu koja mu oduzima životni polet. Ubrzo mu sve dosadi jer više nije „dobar“ ni za što i ni za koga. Smisao je upravo čuvar prave mjere između biti tu za nešto/nekoga i pažljivog poliranja vlastitog bivstvovanja, kako bi ono „zasjalo“. Smisao je uvijek smisao za sve koji su međusobno povezani u zajedničkoj životnoj konstelaciji.

To znači da morate biti dovoljno osjetljivi da prepoznate ovaj poseban smisao, ali što bi povremeno moglo dovesti do toga da kažete „ne“ tuđoj želji, pa čak i izgledate grubo izvana.
Imajte povjerenja, gospodine profesore!
Mi ljudi obdareni smo dubokom osjetljivošću za smisao i vrijednosti. Naš veliki problem nije osjećati pravu stvar, već provoditi pravu stvar.

Ali odakle nam povjerenje? A što radi onaj koji nije primio nikakvo prapovjerenje preko svojih roditelja?
Stop! Tko kaže da roditelji stvaraju prapovjerenje svoje djece? Naravno, važno je i od trajnog značaja da roditelji svojoj djeci daju „gnijezdo sigurnosti”. Nema sumnje da je onim odraslim osobama koje su iskusile mnogo „topline gnijezda“ lakše vjerovati svojim bližnjima nego onima koji nisu imali roditeljsku naklonjenost. Ipak, prapovjerenje je specifično ljudski fenomen koji je neizostavan dio ljudske prirode. Može biti zatrpano zbog lošeg iskustva, ali nikada potpuno ugašeno. Iskra nastavlja tinjati… i stoga se prapovjerenje može ponovno aktivirati, uz terapeutsku pomoć ili u vlastitoj režiji.

Ali kad sretnem nekoga tko mi kaže da nema prapovjerenje…
Onda je u krivu. Ili svoju tvrdnju koristi kao izgovor. Na primjer, ovo je popularan argument na sudu da se kaznena djela mogu svesti na zanemarivanje u ranom djetinjstvu. To se može prihvatiti kao „olakotna okolnost“, ali samo uvjetno. Nijedno ljudsko biće nije stroj kojeg treba programirati. Sloboda i prapovjerenje, savjest i osobna odgovornost neotuđiva su dobra koja su nam „duhom udahnuta”, biblijski rečeno. To nam omogućuje da ne moramo kapitulirati pred lošim početnim uvjetima. Statistike više podupiru ovu tezu nego što je opovrgavaju. Da, sve je više ljudskih gafova u tragičnim pričama. Ali također da: zapanjujući postotak zanemarenih, zlostavljanih, čak i iskorištavanih pojedinaca preokrenulo je stvari uz pomoć „prkosne moći duha“ i razvilo se u poštene i pristojne ljude.

Vratimo se prapovjerenju: Danas, više nego ikad, ono je prigušeno nečim sasvim drugim, naime ometanjem i bukom. Moderna generacija stalno je izložena vizualnim i akustičnim podražajima i jedva dolazi k sebi. One koje neprestano ometa multitasking i zurenje u ekran, ne mogu čuti tihi glas svog najdubljeg osjećaja smisla. Kako se s njim ne bi izgubio kontakt, treba se redovito povlačiti u tišinu, čak i ako je to samo 10 do 15 minuta dnevno, na mjestu gdje vas nitko neće ometati. To je neizmjerno plodonosno.

Pomaže li to da čovjek povrati svoje prapovjerenje?
Barem uspijevamo dobiti dublje uvide. Nije to tako da će nam prapovjerenje sugerirati da će uvijek sve dobro ispasti. Ono što govori jest da bez obzira na ishod, sve može imati skriveni smisao, razumjeli mi to ili ne. Da postoji konačna „skladnost“ koju ne možemo i ne trebamo shvatiti, a koja još uvijek uključuje sve naše brige i patnje, čak i krivnju i smrt. Čovjek mora vjerovati u nešto, htio to ili ne. Čak i uvjereni ateisti vjeruju da postoje više povezanosti koje nadilaze ljudsku maštu, tj. koje nadilaze granice ljudskog znanja. Međutim, tko prihvaća granicu, prihvaća istovremeno i Onaj svijet mimo granice (inače to ne bi bila granica). Indirektno se klanja tom svijetu, čak i ako nema riječi ili slike za to.

Kako se može vratiti prapovjerenje?
Ovo je zanimljivo pitanje jer analogne procese poznajemo iz psihoterapijske prakse. Stalno iznova se moraju davati predujmovi da bi se ostvarili dobici. To smo već razmotrili kod objašnjenja doživljajnih vrijednosti: najprije se čovjek mora iznutra otvoriti vrijednosti da bi je kasnije mogao doživjeti kao vrijednost. Upečatljiviji primjer su anksiozni poremećaji. Prvo se morate (i dalje drhteći od straha!) prepustiti imaginarnom sadržaju straha (npr. ukrcati se u avion ako se bojite letenja) kako biste kasnije mogli hodati kroz život manje uplašeni. S ovisnostima je isti recept. Morate se ponašati (još uvijek potpuno ovisni) kao da ste već „čisti” (upravo preuzeti na sebe apstinenciju) kako biste se kasnije oslobodili ovisnosti. Čak i u slučaju međuljudskih svađa, takvi „finalni predujmovi”, kako se nazivaju u logoterapiji, jedini su put do mira. Prvo morate ispružiti ruku prema neprijatelju kako biste ga kasnije imali za prijatelja. Sve je to prikazano u vrlo skraćenom obliku, ali princip je jasan: bez predujmova hrabrosti, ustrajnosti, humora, veličanstvenosti… nema dobitka. Isti princip vrijedi i za ponovno stjecanje prapovjerenja: svaki autentični skok vjere u život biti će nagrađen.

Kažete da uz hrabrost pripada i humor?
Pogledajmo još jednom anksiozne poremećaje. Pretpostavimo da netko ima ekstremni strah od pasa – pseću fobiju. Ako samo u daljini vidi psa, odmah se okrene ili koristi zaobilazne puteve. To je indikacija da treba izvršiti predujam, koji se dotičnoj osobi može olakšati humorom. Prođete s njim (možda prvi put) pored malog jazavčara s kojim bi (paradoksalno) trebao koketirati: „Ajde otvori usta, pokaži zubiće! Gledaj, ne dobivaš svaki dan tako hrskave listove poput mojih, pa uživaj u njima…!” Jazavčar će vjerojatno proći neimpresioniran. „Joj, kakva si ti kukavica!” dotični bi trebao šapnuti za njim, „nisi u stanju ni malo zagricnuti…”. Na ovaj duhovit način dotični će se sve više usuditi proći pored većih pasa.

Kod eskalacija sukoba manje je smiješno, ali je ipak potrebna hrabrost da se oni okončaju. Pretpostavimo da se bračni par upleo u „začarani krug”: muškarac stalno psuje jer ga njegova žena ne voli, a njegova žena ga ne voli jer on stalno psuje. Kako se ovaj krug može prekinuti? Svatko svoje loše ponašanje opravdava lošim ponašanjem drugoga. Svaki čeka da drugi prvi zaustavi svoje loše ponašanje. Tako njih dvoje mogu dugo čekati… Osim ako jedan od njih ne pruži „predujam ljubavi“. Na primjer, muškarac radikalno prestaje psovati (iako ga žena odbija). Ili se žena počne prema muškarcu odnositi s poštovanjem i milosrđem (iako stalno psuje). To mijenja situaciju, jer se „razlog“ lošeg ponašanja više ne odnosi na jedno od njih dvoje. Zašto bi muškarac psovao kad ima ljubaznu partnericu? Zašto bi žena odbila svog partnera ako se on ponaša kontrolirano? Začarani krug postaje krhak. Ako oboje prijeđu na „predujam ljubavi“, krug se odmah razbije.

Postoji ogromna količina povjerenja u to – povjerenje da će se nešto promijeniti…
Da. Tko želi promijeniti svijet, mora sebe promijeniti. Povjerenje je potrebno, ali i svijest da smo slobodni pokretati promjene. I da svaki pojedinac igra važnu ulogu u tome koje će se promjene pokrenuti, bilo pozitivne ili negativne. Sloboda je prvenstveno sloboda za odgovorno djelovanje ili suzdržavanje, ovisno o slučaju.

To zvuči vrlo drugačije od onoga što mnogi ljudi trenutno shvaćaju pod slobodom.
Frankl nas je učio da sloboda nikada nije “sloboda od nečega” (od naših uvjeta), nego uvijek samo “sloboda za nešto“, naime zauzeti stav prema ovim našim uvjetima i kreativno ih oblikovati.

Ali kakva je to sloboda ako se ne mogu osloboditi nečega (npr. neugodnog)?
Dopustite mi da u nekoliko poteza skiciram poznati model iz logoterapije. Svaku konkretnu situaciju konkretne osobe možemo razvrstati u dva dijela. Lijevi dio nazivamo njenim „sudbinskim prostorom“, a desni dio njenim „osobnim slobodnim prostorom“. „Sudbinski prostor“ definira se kao ono što sadrži sve ono što ova osoba nema (ili više nema) u svojim rukama u svojoj životnoj situaciji. Doduše, riječ je o velikom području. Sadrži cjelokupnu povijest te osobe od trenutka začeća do danas. Ona više ne može poništiti bilo što od toga. Također sadrži njezino fizičko i psihičko stanje kakvo je trenutno. Doduše, oboje može ubuduće promijeniti, ali ne u nekoliko sekundi u sadašnjosti. Sadrži i sve što se odlučuje izvan osobe, bilo od strane drugih ljudi ili svevladajuće sudbine, čemu nitko nema pristup. To je strahovito veliko područje.

Nasuprot tome s desne strane modela je „osobni slobodan prostor“. Što je unutra? Uz malo razmišljanja, dvije stvari: djelovanje i stav osobe ovdje i sada. Ona može birati što će učiniti ili ne učiniti. I može birati koji unutarnji stav će zauzeti prema svim detaljima iz „sudbinskog prostora“ (ili i prema budućim opcijama).

Jedna od Franklovih najgenijalnijih ideja je da je takoreći „sveo na nulu“ golemo lijevo sudbinsko područje, dopuštajući nam da ga smatramo područjem u kojem nemamo (= nula) mogućnosti izbora. Dok desni mali prostor slobode možemo smatrati svojim „zvjezdanim nebom izbora“ iz kojeg nam je dopušteno odabrati jednu od „zvijezda“ i dovesti je do ostvarenja. Naravno da ovo zvjezdano nebo može biti ograničeno. Kada je netko teško bolestan prikovan za krevet ili u zatvoru, njegov izbor je smanjen. Ipak ima neke – do posljednjeg daha.

Idemo na sljedeći promišljeni korak. Jesu li sve ove male zvijezde na zvjezdanom nebu jednako vrijedne i vrijedne realizacije? Je li jednako vrijedno što ćemo od toga izabrati? Nikako! Imamo najgluplje mogućnosti izbora. Možemo skočiti s balkona, možemo obojiti kosu u jarko žutu i ljubičastu, itd. Imamo i zle mogućnosti izbora o kojima novine svakodnevno izvještavaju. Umijeće življenja sastoji se u lociranju, dohvaćanju i realizaciji onoga što je najvrijednije ostvariti među mogućim. U dikciji našeg modela: otkriti najsjajniju (= najsmisleniju) zvjezdicu na desnom zvjezdanom nebu i prenijeti je na lijevu stranu, unijeti je u našu životnu priču, gdje onda neprolazno i nedodirljivo pripada istini o nama samima.

Trebali bismo biti svjesni da prolaze mogućnosti, a ne njihova ostvarenja. Ne odabrane zvjezdice se „ugase“. Ako trenutno ne skočim s balkona, ta mogućnost nestaje iz moje sadašnjosti. Ostaje neučinkovita. Međutim, ako skočim, ta mogućnost prestaje biti mogućnost i postaje dio (tužne) stvarnosti. Odlazi u moju prošlost sa svim svojim posljedicama, odakle se više ne može ukloniti. Sve što je odabrano „ovjekovječi“ se.

Ovaj model je idealan za logoterapijski rad. Pacijenti traže pomoć jer u njihovoj „sudbinskom prostoru“ leži nešto mračno s čime se ne mogu nositi. Bilo da se radi o traumama, doživljenim tragedijama, strahovima, sukobima, lošim navikama ili depresivnim raspoloženjima. U svakom slučaju potrebna je jasna dijagnostika. Ali onda skrećemo pozornost naših pacijenata na njihov „osoban slobodan prostor“ i puštamo ih da postanu svjesni svog trenutnog zvjezdanog neba. Puštamo ih da se dive obilju mogućnosti koje imaju unatoč i usred prevladavajuće tame. I pozivamo ih da pronađu svoj put do svoje najsjajnije zvijezde – da otkriju najljepšu od svih svojih mogućnosti. Logoterapija nije razotkrivajuća, već otkrivajuća psihoterapija.

Ono što treba otkriti je ono jedino ovdje i sada, koje čini dobro čovjeku i svijetu. Nažalost, nije nužno uvijek ono što je pacijentima ugodno, što preferiraju. Ponekad je to nešto što im je zaista teško. Ali 1. to je uvijek nešto što mogu ostvariti (inače to uopće ne bi bilo u njihovom slobodnom prostoru), i 2. to je uvijek nešto što bi trebali ostvariti jer je u skladu s njihovom savješću. Svaki pacijent mora sam odlučiti što će izabrati, ali mu možemo ponuditi smjernice i iskreno zajamčiti da će tama oko njega posvijetliti kada svoj život obogaćuje „svjetlošću zvijezda dostojne realizacije“.

Dakle, radi li se u biti o pitanju što je dobro za nas i svijet u određenoj situaciji?
Tako bi se to moglo izraziti. Frankl je skovao rečenicu: „Svako je djelo svoj vlastiti spomenik“. To znači da svakim postupkom i svakim propustom, ali i svakim unutarnjim stavom i stajalištem, klešemo svoj vlastiti spomenik, svoj identitet. Sretni su oni ljudi koji mogu biti zadovoljni sami sa sobom. A čovjek može biti zadovoljan samo smislenim životom.

Onda imamo nevjerojatnu odgovornost za svoje živote?!
Za nas i naše djelovanje. Frankl je u svojoj knjizi „Liječnik i duša“ napisao: „Postoji nešto strašno u ljudskoj odgovornosti – ali u isto vrijeme i nešto prekrasno! Strašno je: znati da sam svaki trenutak odgovoran za sljedeći; da je svaka odluka, najmanja kao i najveća, odluka „za vječnost“; da u svakom trenutku ostvarim ili izgubim mogućnost, [najbolju] mogućnost samo tog jednog trenutka… ali prekrasno je: znati da je budućnost, moja vlastita, a s njom i budućnost stvari, ljudi oko mene , nekako – makar i u vrlo maloj mjeri – ovisna o mojoj odluci u svakom trenutku. Ono što ostvarim kroz nju, što kroz nju „stvaram u svijet”, to ću spasiti u stvarnost i tako sačuvati od prolaznosti.“

Download PDF