PAX i LOGOS

Prvi govor održala je prof. dr. Elisabeth Lukas. Taj je govor također objavljen u tiskanom izdanju tj. u drugom izdanju knjige “Das Schicksal waltet, der Mensch gestaltet” (na hrv. “Sudbina vlada, čovjek stvara”) uključen kao nastavak prvog izdanja. Nakladnik dr. Martinek nam je velikodušno dopustio da tekst govora objavimo u Arhivu. Međutim, knjiga također sadrži sve korisne skice i slike koje podržavaju izgovorenu riječ u Dachauu u obliku PowerPoint prezentacije. Ovaj govor možete naručiti i kao audio CD i/ili video DVD od AUDIOTORIUM-Verlag.

PAX i LOGOS
Značenje mira i pomirenjaiz logoterapijske perspektive

 

Dachau, 28. 3. 2015
Poštovani,

svi smo sretni i zahvalni što je prof. Frankl preživio torture svog boravka u koncentracijskim logorima i konačno oslobođen iz zatočeništva prije 70 godina. No, njegovo golemo postignuće, koje se ne može dovoljno cijeniti, nije njegov opstanak – vjerojatno je odigralo svoju ulogu ono što se obično naziva “srećom” (možete reći i “blagoslov odozgo”). Njegovo nevjerojatno postignuće bilo je to što je duševno zdravo preživio i desetljećima kasnije mogao pred tisućama ljudi na bečkom Rathausplatzu iskrenim srcem reći: “Ne očekujte od mene ni jednu jedinu riječ mržnje…”. Samo zbog toga je zaslužio Nobelovu nagradu za mir.

Stajati ovdje pred vama sada i govoriti o miru i pomirenju nije ni najmanje postignuće. Neki od vas, koji su možda doživjeli slične strašne stvari kao Frankl, možda će i nevoljko pomisliti: „O, gospođo Lukas, lako je tebi govoriti! Nisi sudjelovala u ratu, nisi protjerana, nisi izgubila bližnje u ratu… Što nam želiš reći?” Pa, odmah priznajem: Ne znam bih li, kao žrtva ratnih zločina i brutalnih progona, imala snage za praštanje. To ne znam. Što je osoba doživjela gore, to će brže doći do svojih granica kada je u pitanju pomirenje. Dakle, ako postoji netko u dvorani čija je obitelj pogođena holokaustom, klanjam im se i ispričavam se što se usuđujem, kao ne-žrtva, održati pledoaje protiv osvete i za mir. Vidim se samo kao ambasadorica Franklove ostavštine. Sve što želim učiniti je podijeliti njegovo naslijeđe s vama ovdje danas i naglasiti njegovu važnost za sve naše živote. Jer jedno je isto i za one koji su pogođeni i za one koji nisu: “tragična trijada” patnje, krivnje i smrti utječe na sve nas, prije ili kasnije, okrutnije ili nježnije, ali ipak neizbježno, a posljedično tome ne postoji niti jedna osoba koja se u jednom trenutku nije morala boriti za pomirenje – za pomirenje sa samim sobom, s drugim ljudima, sa svojim Gospodinom Bogom, za pomirenje s konačnošću i smrtnošću.

Mogu li vam ispričati primjer koji bi oduševio prof. Frankla? Prošle godine je iz naklade Ecowin izašla knjiga pod naslovom “Prilično dobar život”. Autor je Georg Fraberger i to mu je već druga knjiga. Georg Fraberger je vrijedan i omiljen psiholog u Općoj bolnici u Beču, koji iz dana u dan pomaže ljudima da se nose s teškim bolestima i poteškoćama. On je sretno oženjen obiteljski čovjek s dvoje djece. Je li sve ovo nešto posebno? Obično ne nužno, ali u njegovom slučaju to je ljudsko postignuće slično osvajanju zlatne medalje na Olimpijskim igrama. Georg Fraberger je rođen bez ruku i nogu. Ima samo torzo koji se oslanja na poseban okvir i glavu. Na njegovo desno rame postavljena je protetska ruka uz pomoć koje može upravljati s nekoliko tipki na kontrolnoj ploči.

Vjerojatno svi mi koji ovdje sjedimo ne možemo ni zamisliti kako se nositi s jednostavnom svakodnevicom u takvim uvjetima, a kamoli završiti fakultet, baviti se profesijom, osnovati obitelj i publicirati knjige. Naša mašta štrajka. Ali čak i ono malo što možemo zamisliti ispunjava nas dubokim strahopoštovanjem. No koji je Frabergerov “recept za uspjeh” koji opisuje u svojoj knjizi? Kaže, između ostalog, „Koliko tijela treba čovjeku? Kažem: toliko da još može dobro komunicirati. Duša čini čovjeka, a ne tijelo.” Na drugom mjestu stoji: “Jednom sam zbog svojih invalidskih kolica izazvao zastoj u podzemnoj željeznici. Tada se jedan od putnika glasno požalio: ‘To se ne bi dogodilo pod Hitlerom!’ To je bilo žestoko, ali nije me baš pogodilo. Trebali bismo se usuditi biti dobrohotni. Čak i prema onim ljudima koji nas ne vole…“ kaže Fraberger.

Vidite, pomirenje je njegov resurs, potpuni unutarnji mir. Možda ste ranije mislili da je za nijansu lakše pomiriti se sa sudbinskim ograničenjima nego ljudskom okrutnošću, zato sam citirala gada iz podzemne. Znate što je mislio? Ne da pod Hitlerom nije bilo invalida, nego da su bili eutanazirani… Čak ni ovaj beskrajni bezobrazluk putnika nije mogao izbaciti Frabergera iz duševne ravnoteže – nije ni čudo da je njegov život (koliko god nam se to činilo nevjerojatnim) “prilično dobar”. Na tome mu se može samo čestitati!

Željela bih još nešto spomenuti u vezi s ovim svjedokom najvišeg umijeća življenja. U jednom novinskom intervjuu, Georga Frabergera pitali su je li studirao psihologiju kako bi si mogao bolje sam pomoći. Nasmijao se i odgovorio: „Nažalost, kad studiraš psihologiju, ne naučiš puno o tome. Ne, mislio sam da imam talenta za psihologiju.” Pa, smijem se s njim. Na studiju psihologije nikad nisam čula ništa o ublažavanju duševnih nevolja, osim kod Frankla, naravno. Samo se nadam da se to promijenilo u posljednjih 50 godina. Šteta što Fraberger više ne može slušati Franklova predavanja! Koliko bi se osjećao potvrđenim u svojim sjajnim stavovima. On, koji ima talent za psihologiju i koristi ga za dobrobit svojih bližnjih.“

Prijeđimo sada na Franklovu sliku čovjeka. “Duša čini čovjeka”, napisao je Fraberger. Duša…da, kako bi mogao razlikovati psihičku i duhovnu dimenziju ako nikada nije čuo za to? Kako bi mu moglo biti jasno da pojam duše pokriva obje dimenzije, ali ne definira istu stvar? Prevedimo jednostavno ono što je htio reći: “Duhovna osoba čini čovjeka”. Netaknuta duhovna osoba, bez obzira u kojem se tijelu nalazi.

To je genijalna filozofska novost koju je Frankl postigao svojom trilogijom u dimenzionalnoj ontologiji, posebno zahvaljujući spajanju psihičke i fizičke dimenzije u psihofizički organizam, “organon”, “instrument” duhovne osobe, koja nosi i tvori taj svoj organizam i koristi za su-oblikovanje svijeta, jer se samo na taj način izdvaja specifično ljudsko i postaje jasno ono što, prema Frabergeru, “čini čovjeka”.

Sva živa bića u prirodi su obdarena snagama kako bi ostvarila dva bitna zadatka: 1. osigurati vlastiti opstanak (što je često dovoljno teško) i 2. reproducirati život. Za to su im potrebne fizičke i postupno više ili manje razvijene psihičke snage. Međutim, biće poput čovjeka koje ima duhovnu dimenziju, raspolaže i s dodatnim duhovnim snagama, a svatko tko je upoznat s Franklovom logoterapijom zna da se pod tim ne misli na čisti intelekt. Gdje duh puše, tu je sloboda, odgovornost, stvaralačka snaga, tu je samodistanciranje i samonadilaženje, postoji volja za pronalaženjem smisla, potraga za vrijednostima i čežnja za Bogom. Ove duhovne snage omogućuju nama ljudima izvan biološke razine sasvim drugačiji način preživljavanja i reprodukcije; i time se postupno približavamo našoj temi.

Jer mi, i samo mi ljudi, moramo preživjeti u bolnoj svijesti s obzirom na neshvatljive nepravde i suluda djela svuda oko nas, kaotičnim uvjetima koje nalazimo unutar i izvan sebe s obzirom na prolaznost naših vlastitih napora koji tonu s nama u grob, s obzirom na harlekinade slučajnosti i nepredvidivu sudbinu koja može osujetiti naše najbolje namjere i planove u sekundi. Ukratko, stalno se moramo boriti da kažemo da životu, da potvrdimo svoje postojanje koje podnosi sve uvjete, inače je ugrožen naš duhovni život. Bez sposobnosti samodistanciranja, koja nam omogućuje da se malo odmaknemo od bijede i da ipak djelujemo smisleno usred neizvjesnosti i teškoća, i održavati vrijednosti, prije ili kasnije bili bismo na milost i nemilost rezignaciji. Frankl nam je pokazao da je i u koncentracijskom logoru moguće psihički se distancirati od golemog užasa tog mjesta tako da je u sebi vodio razgovare sa svojom voljenom ženom ili zamišljajući sebe kako stoji za govornicom u toploj predavaonici i drži predavanja. Slično, možemo se i malo odmaknuti od svojih unutarnjih impulsa, ako je potrebno, od mržnje, ljutnje, očaja ili nagona za osvetom, što samo povećava patnju.

Nadalje, nama, i samo nama ljudima, je dano da se svojim djelima, izumima, kulturnim dostignućima, prepoznatom mudrošću, svojim djelovanjem u svijetu, razmnožavamo. Tko danas pozorno sluša Mozartovu ili Beethovenovu simfoniju, uživa u duhovnoj baštini skladatelja koji odavno više ne biva na zemlji, ali nam još uvijek daruje svoje melodije. Naša sposobnost autotranscendencije, samonadilaženja, je ono što nas osnažuje i potiče ne samo da osiguramo genetski materijal, već i duhovno naslijeđe za generacije koje dolaze. A koja je i Frankla u koncentracijskom logoru tjerala rekonstruirati njegov izgubljeni rukopis knjige – za potomstvo. Osim što se duševno brinuo za svoje su-zatvorenike i davao im hrabrosti da ustraju, što znači da je dijelio s njima vlastite rezerve snage.

Doista je tako da je pomirenje, bilo kojim sredstvima, apsolutno neophodno za ljudsko spasenje i duhovni opstanak, a koje je i samo “duhovno dijete”, proizašlo iz sposobnosti samodistanciranja. Kao što je mir sa samim sobom i s drugima najdragocjenije etičko dobro koje treba steći i prenijeti na naše potomke, makar i samo kao neotuđivu viziju na horizontu, pri čemu je i mir pravo “duhovno dijete”, proizašlo iz sposobnosti samonadilaženja. Osim toga, bez mira, ni tendencije preživljavanja ni razmnožavanja nemaju nikakve koristi, jer agresija briše sve. Kako je Bert Brecht napisao tako prikladno: “Velika Kartaga je vodila tri rata. Nakon prvog još je bila moćna, nakon drugog još useljiva, nakon trećeg nepronalaziva.” Posljednja alternativa miru je – nepronalazivost.

Pogledajmo sada oprost kao strategiju preživljavanja u njenim najvažnijim konzekvencama. Složit ćete se da je život kompliciran. Da se od nas stalno traži da donosimo odluke, ispravne odluke ako je moguće. Da bismo trebali funkcionirati u složenosti naših uloga i područja djelovanja. Netko je voditelj projekta, kolega, podređeni, otac, muž, vozač, susjed, vrtlar i još mnogo toga. Želi biti pravedan prema svemu, a i u slobodno vrijeme kotačić mu se još vrti po glavi; isključivanje je lakše reći nego učiniti.

Za takve složene obaveze potrebna nam je snažna koncentracija i duhovna prisutnost. Trebamo prisutnost duha u najboljem smislu te riječi, a opet ne govorimo samo o čistoj inteligenciji. Govorimo o nepodijeljenoj prisutnosti s ljudima, zadacima i stvarima koje nas trenutno zaokupljaju. Pak su me naučili nebrojeni izvještaji onih koji traže savjet da postoje dva glavna “grabežljivca” koji nam oduzimaju tu prijeko potrebnu prisutnost duha, i to borba s prošlošću i strah od budućnosti. Ove dvije zvijeri, ako se ne obuzdaju, progutaju tako velike zalogaje naše duhovne prisutnosti da samo grcamo kroz sadašnjost suženom snagom, pri tome zeznuvši većinu toga – još jedan razlog za svađu s prošlošću koja je opet zabrljana!

Evo nekoliko karakterističnih izjava mojih bivših pacijenata: “Još uvijek mogu zamisliti sestrin podsmjeh kad me opljačkala kod odvjetnika i prevarila za moje nasljedstvo. Neprestano moram misliti: Kad bi to znali naši mrtvi roditelji!“ Druga izjava: „U svakoj firmi su mi komandirali, bio sam nedovoljno plaćen, prisiljen raditi prekovremeno. A sad kad sam na kraju zdravlja i ne znam što da radim, niko se ne brine za mene!” Treća varijanta: “Nikad nisam želio puno od života, samo malo zadovoljstva i zabave, ali to mi nije bilo odobreno. Sve pada u krilo drugih – a gdje sam ja? Razmišljam i razmišljam o tome što sam pogriješila i ne nalazim ništa.”

Svađa s prošlošću je nedvojbena za tri spomenute osobe, ali obratite pozornost na njihovu sadašnjost: „Neprestano razmišljam o tome… Ne znam više što da radim… Razmišljam i razmišljam…“ Izgleda li to kao konstruktivno rješenje? Kao konačno rješavanje nesuglasica sa sestrom, kao praktične aktivnosti za vraćanje zdravlja, kao iscrpljivanje postojećih mogućnosti? Sve je to progutao „grabežljivac nepomirenja“!

Evo još nekoliko karakterističnih izjava mojih bivših pacijenata, ovaj put ne gledajući unatrag nego gledajući naprijed: “Cijeli dan brinem hoće li moj posao ekonomski spojiti kraj s krajem. Noću se bacam i okrećem u krevetu, obliven znojem. Nemam pojma kako bih preživio sramotu bankrota.” Druga izjava: “Bojim se za svoju kćer. Suprug ima loše društvo, mota se po krčmama, ne pomaže joj u kućanstvu niti s djecom. Kad me nazove, uvijek se bojim katastrofe i odmah počnem plakati.” Treća varijanta: “Srce mi lupa vrlo ubrzano. Moram proći strogi ispit o novim propisima EU, ali ne mogu. Uzimam tablete za smirenje i dalje sam sve nervozniji.”

Strah od budućnosti nedvojben je za tri spomenute osobe, ali ponovno promotrite njihovu sadašnjost: “Bacam se i okrećem u krevetu… Odmah počnem plakati… Gutam tablete za smirenje…“. Ništa od ovoga također ne izgleda kao konstruktivno rješenje. Kao razumne financijske računice, kao intervencijski plan pun ljubavi za kćer ili kao zanimanje za suvremeno daljnje obrazovanje. Opet je “grabežljivac” uredno navalio, pažljivijim pogledom čak i isti “grabežljivac”. Jer čak i kada je u pitanju strah od budućnosti, nepomirenje igra važnu ulogu. Ne želi se unaprijed pomiriti s bilo kakvim neugodnostima koje bi se mogle zadesiti. Ne pomiriti se s mogućim zatvaranjem vlastite trgovine, neuspjehom braka kćeri ili ponavljanjem neuspjelog ispita.

Zaključak priče je: Nepomireni ljudi imaju neusporediv deficit pažnje. Borba i strah ih izbacuju izvan područja sadašnjosti. Toliko su zahvaćeni stvarnim ili očekivanim užasima da propuštaju smisleno djelovanje ovdje i sada – sa svim nesretnim posljedicama nesmisla. To je zaista tragično, jer se nagomilavaju propusti koji se nikako ne mogu nadoknaditi.

Imajte na umu: Sadašnjost se razlikuje od prošlosti ili budućnosti, u čiju sredinu se često svrstava. Izdvaja se iz vremenskog kontinuuma, uopće nije razdoblje neke mjerljive duljine, nego raspoloživi prostor, i to je jedini raspoloživi prostor koji mi ljudi imamo, za cijeli život. Koliko god je važno da se praštanjem osvrne unatrag i naprijed kako bismo se mogli potpuno usredotočiti na sadašnjost, jednako je važno stvoriti okolnosti u sadašnjosti kako pomirenje uopće ne treba biti potrebno. Naš je zadatak dotjerati postojeće okolnosti, porašpati ih, odgovorno ih oblikovati. Za to se raspoloživi prostor otvara iznova iz sata u sat za širinu pukotine između masivnih blokova onoga što je bilo i onoga što će biti.

Postoji mudra izreka koja kaže da ne možete dodati dane životu, ali možete dodati život danima. Kako to funkcionira: Dati danima više života? To se može postići samo svjesnim oblikovanjem svakog dana bez negodovanja zbog jučer ili drhtanja zbog sutra. Osim iznimnih situacija, svaki dan se može obogatiti šarolikom mješavinom posla i odmora, ozbiljnosti i sreće, tišine i kontakata, uz ispunjavanje potrebnog plus mali naglasak između koji si čovjek priušti. Ali čak i u iznimnim situacijama, koje su općenito ozbiljnije nego vesele, važna je budnost, duhovna budnost, kako bi se zadržale niše slobode i dostojanstva kroz ispravan stav prema danim okolnostima. Kažu da je francuski filozof Michel Eyquem de Montaigne jednom priznao: “Moj je život bio pun strašnih nesreća, od kojih se većina uopće nije dogodila” – to, na primjer, ne zvuči kao dani puni života i živahnosti. Zbog njegovog straha od nadolazeće budućnosti, mnogi su propusti sadašnjosti skliznuli u prošlost i ispunili ju s „biti-nesretan“ unatoč odsustvu nesreća.

Željela bih povezati originalnu logoterapijsku misao u pogledu na “biti-nesretan”. Nedavno sam bila izvjestiteljica na jednom događaju i ušla u razgovor s jednim iskusnim liječnikom. Kad sam spomenula koliko je žalosno da trenutno jedva da postoji ispravna diferencijacija između raznih bolesti depresije, kako nas je učio prof. Frankl, liječnik je rekao da je kod oko 80 posto njegovih depresivnih pacijenata ionako riječ o depresijama zbog iscrpljenosti. Ova me izjava neko vrijeme iritirala, jer dijagnoza “depresija zbog iscrpljenosti” nije eksplicitno navedena u Franklovoj stručnoj literaturi. Naposljetku sam pronašla razlog, i ne samo to, otkrila sam i zašto bi Frankl ono što se danas klasificira kao “depresija zbog iscrpljenosti“ radije podveo pod neuroze. Prisjetimo se logoterapijske temeljne rečenice (koju upućeni također nazivaju “Franklov trokut”): “Svatko tko teži smislu života bit će s jedne strane sretan, a s druge sposoban patiti.” To znači: Smislene namjere vidljivo povećavaju vjerojatnost nenamjernog porasta gratifikacije tako da se umnožavaju radost, uspjeh, pozitivna povratna informacija i samopouzdanje. Smislene namjere također vidljivo jačaju imunitet organizma i intenziviraju toleranciju na frustracije tako da se podnosi neuspjeh, povećava izdržljivost i sjajno se preskaču prepreke. Liječnik duše Frankl pokazao je uz pomoć ove izvrsne temeljne rečenice da smanjenje težnje za smislom u korist težnje za užitkom odnosno izravnog posezanja za srećom i osobnim prednostima blokira upravo to, dopušta gubitak gratifikacije i tjera u neurotične procese. Što manje užitka netko uhvati, to se više, logičnije, upušta u bijeg od nezadovoljstva, glavnog korijena neurotične dramaturgije.

No, vratimo se depresijama zbog iscrpljenosti. Sada ću preokrenuti temeljnu rečenicu “Svatko tko teži smislu života bit će s jedne strane sretan, a s druge sposoban patiti.”. To nije ono što piše u Franklovim tekstovima, ali legitimno se može isto tako formulirati: “Svatko tko ne teži smislu života (odnosno izgubio iz vida smisao) s jedne strane postaje nesretan, a s druge gubi sposobnost patnje.” Imajte na umu da nedostajuća ili preslaba težnja prema smislu ima dvije posljedice: 1. “s jedne strane čovjek postaje nesretan” i 2. “s druge strane gubi snagu i sposobnost”. A fenomen depresija zbog iscrpljenosti se također sastoji od dvije grane: 1. “depresija” (s jedne strane biti-nesretan) i 2. “iscrpljenost” (s druge strane gubitak snage i sposobnosti). Netko tvrdi da se Frankl nije bavio s depresijama zbog iscrpljenosti! One nisu samo implicitno oslovljeni u njegovoj temeljnoj rečenici, već je uključena i njihova geneza. Vakuum smisla čini depresivnim (može se reći i “nesretnim”) i iscrpljenim (može se reći i “slabim”).

Zaključak koji se iz ovoga može izvući za liječenje depresije zbog iscrpljenosti, koja je danas tako rasprostranjena, je ozbiljan. Naime, upućuje na to da je skraćena teza, da je netko previše radio, bio pod prevelikim stresom i zbog toga dobio depresiju od iscrpljenosti, pogrešna. Upućuje na to da terapija, koja se sastoji samo od opuštanja i smanjenja stresa, ne djeluje. Problematika smisla stoji na početku depresije zbog iscrpljenosti! Možda je netko radio previše ili premalo, ali ne u smislenoj mjeri ili smislenog sadržaja. Vidio je malo smisla u svojim postupcima ili se čak žrtvovao besmisleno. Prenaprezao se na besmislen način ili se nije naprezao za bilo što smisleno. Njegova “volja za smislom” sve je više potekla praznih ruku, a to je imalo negativan fizički i psihički učinak. Opuštanje i smanjenje stresa nisu dovoljni; potrebni su pristupi liječenja koji se upuštaju u duhovne visine i potiču oporavak smislenih životnih perspektiva, kao što to čini logoterapija.

Možda ste postali nestrpljivi s mojim mini-izletom o čestoj vrsti depresije jer očekujete razmišljanja o miru i pomirenju. Ali uvjeravam vas da nisam zalutala na sporedni kolosijek. Ljudi koji se ne pomire s bolnom traumom, kao i ljudi koji su uhvaćeni u kandže strašne mržnje, ne mogu svim srcem težiti trenutnom smislu. Jednostavno je nemoguće biti strastven zbog dobrog cilja, a u isto vrijeme biti bijesan zbog nečeg drugog. “Srce” ogorčene, neoprostive osobe je zauzeto, za nježan dodir s logosom jedva da ima mjesta. Dakle, što smo naučili od Frankla? Takvi ljudi postaju: 1. nesretni i 2. oslabljeni. Njihovo afektivno stanje i imunološki sustav se pogoršavaju. Što se događa? Svoju nesreću i slabost pripisuju traumi koja ih opterećuje ili neprijatelju kojeg mrze; a to samo potpiruje njihov neoprost. Njihovo “srce” sve više krvari… Posttraumatski psihosindrom snažno pogađa, izgaraju u plamenom bijesu, tonu u kroničnu iscrpljenosti, depresiju više noogene (tj. duhovne) nego psihogene prirode.

Vidijela sam dovoljno pacijenata u takvim stadijima. Do njih je gotovo nemoguće argumentirano doći jer su psihički paralizirani. Jednu ženu je majka u djetinjstvu toliko udarila po glavi da je morala biti hospitalizirana. Zlostavljanje nikada nije razotkriveno. Cijeli je život bila ljuta na majku. Nije se računala činjenica da joj je 25 godina dobro išlo, da joj je samohrana majka financirala obuku tumača, uključujući skupe boravke u inozemstvu. Kad sam iznjela mogućnost pomirljivog razgovora s majkom, ispalila je: „Nikad!“ Kad sam ju upitala ima li prijateljstva, ona je to odlučno zanijekala. Ne treba nikoga. Uživa li u nečemu? Nije odgovorila. Tenor je bio isti razgovor za razgovorom: zlostavljanje ju je uništilo jednom zauvijek. Ono što je tražila bila je potvrda svoje nepokolebljive žrtve, koju joj nisam mogla niti smjela dati.

Imala sam više uspjeha s jednim muškarcem koji je pao u ruke prevaranta. Izgubio je sve što je posjedovao, što je dovelo do raspada njegova braka, te je bio na rehabilitaciji nakon neuspjelog pokušaja samoubojstva. Za svoju budućnost vidio je samo crno. Prošli su tjedni prije nego što je mogao govoriti o bilo čemu drugom osim o prevarantu na kojeg je nasjeo. Barem sam ga uspjela motivirati na malu inicijativu. U potrazi za vrijednosnim referencama, primijetila sam da muškarac ima lijepa sjećanja na svoje školske dane. Posebno je imao puno zajedničkog s jednim bivšim školskim prijateljem. Konačno, pristao je ponovno stupiti u kontakt s njim, nakon čega mu je školski prijatelj ponudio ispomoć u njegovoj zalogajnici. Tu se njegova duševna kora postupno olabavila. Bio je dobar s gostima, pa čak i čuo svakakve brige. Shvatio je da nije sam u svojoj patnji. U mjeri u kojoj se ponovno zainteresirao za tuđe sudbine, uspio je prihvatiti svoju i postupno se oprostiti od prevaranta iz svog života.

Sokrat je davnih dana napisao: “Ne koncentriraj svu svoju energiju na borbu protiv starog, već na oblikovanje novog.” Kako je prof. Frankl dojmljivo implementirao ovaj starogrčki moto nakon svog oslobođenja. Koliko je novih stvari postigao u vrlo kratkom vremenu nakon rata! Posao, žena, kćer, knjige, drugi doktorat, predavanja, putovanja, profesorsko zvanje… i tako se nastavilo dalje. Živio je suprotno od krutosti koja dugoročno zavlada nepomirenim ljudima. Znamo da je ostati fleksibilan važno za zdravlje u svakom pogledu. Moderne studije pokazuju da na fizičkoj razini npr. kontinuirano zurenje u pametne telefone (otprilike 700 do 1400 sati godišnje) uzrokuje značajna oštećenja vratne kralježnice jer je glava savijena oko 60 stupnjeva, što povećava pritisak težine na vrat. Slično, na duševnoj razini, trajno zurenje u tragične događaje ili međuljudske svađe je kontraproduktivno. Pojam “tvrdokornost” savršeno opisuje suprotno od onoga što nam je Frankl pokazao svojim smislenim životom u izobilju. U krutosti se svaki smisao u početku već zamrzava.

Do sada sam naglašavala posljedice nepomirenja i razdora za pojedinca i mogla bi s time nastaviti još dugo vremena. Latentni vječni bijes nosi u sebi stalnu opasnost od eksplozije u neprikladnom trenutku, što potiče odgovarajuće socijalne komplikacije, ili implozije iz najmanjeg razloga, vidi autoagresiju muškarca citiranog ranije. On iscrpljuje, deprimira i čini osobu krutom. Ali neopraštanje je u većini slučajeva stvar između više sudionika. I ako u današnje vrijeme kruži strah od globalnog zatopljenja, mogu samo reći: možda je strah od globalnog zatopljenja među narodima još aktualniji. Zato želimo razmotriti ideje za stvaranje mira koje nudi logoterapija.

Prije svega, pomirenje ne znači zaborav. Ako sam nešto zaboravio, više se ne trebam miriti s tim. Ni oprost ne znači omalovažavanje. Ne trebam uopće opraštati nešto bezazleno. Za unutarnji mir bitno je imati pred sobom otvorene turobne činjenice i moći ih izraziti. Prof. Frankl također nikada nije skrivao svoja iskustva u koncentracijskom logoru, naprotiv, u svojim publikacijama ih je čak gledao kroz znanstveno povećalo. Riječ je o distanciranju od onoga za što su drugi odgovorni ili ono što je sudbina neizbježno odredila. Riječ je o održavanju vlastite etičke, kulturne, duhovne razine i o ne spuštanju na razinu agresora niti tražiti “pravo s nebom”, da se to donekle patetično izrazim. S kojim je poštovanjem Frankl naglasio da čovjek nije samo izumitelj plinskih komora, već i biće koje je ušlo u plinske komore: Uspravno i s molitvom na usnama. Mučitelji su bili ti koji su napustili ljudsku razinu, dok su zatvorenici, čak i pod najstrašnijim uvjetima, učinili da zasvijetli baklja ljudskoga. Naravno da bi netko mogao prigovoriti da nemaju ništa od toga, ali imati – filozofski rečeno – nije bit. Bitak čini kvalitetu našeg identiteta. Samo bitak, također bitak kakav je bio, ispisuje priču o nama u svu vječnost u istini.

Aspekt održavanja razine zadivljujuće je razrađen u Franklovom konceptu vrijednosti stava, tj. vrijednosno orijentiranog stava prema nepromjenjivim stanjima patnje “Ovisi o tome kako to nosiš – o tome kako nosiš sudbinu…” ustvrdio je Frankl. Budući da sam u svojoj praksi imala puno posla s međuljudskom patnjom, odnosno svađama i neprijateljstvima, bilo mi je važno proširiti ovaj aspekt u skladu s tim. Ako osoba A napadne osobu B, osoba B to isprva ne može promijeniti. Napadnuta je, ponižavana, izvrijeđana, izklevetana, ismijavana itd. Barem tako misli i osjeća to tako. Možda je riječ o sitnici, nesporazumu, nespretnoj riječi od strane A, impulzivnom činu bez namjere da se naudi, ali B je ogorčen. I onda? Tada je osoba B u iskušenju da uzvrati napad, tj. da povrijedi osobu A. I onda? Tada osoba A ogorčeno uzvrati protuudarom. I onda? Tada B uzvraća još brutalnije. Samo je pitanje vremena kada će se jedan ili oboje srušiti. Svi sukobi između ljudi i grupa ljudi temelje se na takvoj spiralnoj eskalaciji. Fatalna stvar je da svaka strana krivnju locira na drugoj strani. Ali za vlastite postupke ne možete kriviti nikoga osim sebe.

Već čujem zagovornike samoobrane kako viču: „Moramo se braniti! Ne smijemo sve dopustiti!” Da. Da – s upitnikom. Samoobrana može prisiliti zaustavljanje borbenih operacija. Ali može li stvoriti mir? Ne bih znala kada i gdje je to bio slučaj u ljudskoj povijesti. Nije tako ni u obiteljskim pričama. Poraženi neprijatelj je daleko od toga da bude prijatelj! Okončanje svađe moći i snagom ne uvjerava protivnika, nego premješta njegovu unutarnju ljutnju u pozadinu, odakle će prvom prilikom ponovno izaći. Pax i Logos su braća i sestre. I kao što se ne može postići smisao besmislenim sredstvima, ne može se postići mir nasiljem, čak i ako se to nasilje čini na neki način opravdano. William Shakespeare je napisao: „Ne zagrijavajte peć svog neprijatelja tako vruću da vas ona sprži!“ Prikladna metafora. Vidjela sam bezbroj parova kako sjede uz takve samo-izrađene “peći“, griju se s obje strane, zapeku s obje strane.

Dakle, što savjetovati našoj osobi B, koja se s pravom (ili nepravom) osjeća napadnutom? U logoterapijskom smislu: Održati razinu. Ovisi o njoj, o njenom “nošenju” (Frankl). U njezinim je rukama spriječiti neizbježnu prepirku u korijenu. Ona još uvijek može zaustaviti ono što se počinje ovjekovječiti kao zajednička beskrajna muka. Naravno, potrebna je hrabrost i civilna kuraža. Izuzetno je teško prići protivniku i s njim mirno i objektivno razgovarati. Razumjeti njegovu stvar i razvijati kompromise. Ili, ako je potrebno, izbjegavati ga bez ocrnjivanja. To je za dlaku na rubu onoga što je ljudski moguće i vjerojatno gotovo nezamislivo u nekim političkim kontekstima, a ipak je to jedina prilika za mir koja postoji. Pri tome je utješno pomisliti da nismo svi bez krivnje. Da smo i mi griješili, i to ne previše rijetko. Da smo mi na mjestu našeg neprijatelja, da smo upravo u njegovoj poziciji, ne bismo se na kraju ponašali puno drugačije od njega. Je li nam ono što je ljudsko strano? O ne. “U principu, svaki narod je sposoban za holokaust”, smiono je ustvrdio Frankl. Dakle, ako A ne uspije, posrne, padne ispod svoje razine, B ne mora učiniti isto, niti mora prokleti A. Također bi mogao sažalijevati A. Mogao bi se prisjetiti da je i sam znao posrnuti. Mogao bi pokušati pomoći A stati na svoje noge. Tko sam održava svoju razinu najvjerojatnije će moći i nekog drugog povući na svoju razinu.

Željela bih prikazati jednostavan primjer koji se može ukratko opisati. Jedna gospođa je bila kod mene u Münchenu i grdila svog oca koji je živio u Grazu i kojeg je posjećivala jednom ili dvaput godišnje. Bio je usamljeni stari umirovljenik i većinu je dana provodio gledajući TV. Ulazeći kroz vrata u jednom od svojih rijetkih posjeta, on je obično sjedio u svojoj fotelji ispred ekrana i govorio joj da šuti jer želi pratiti film. Duboko uznemirena što je njemu stalo do priče više od svoje kćeri, okrenula se i ostavila ga, zalupivši vratima za sobom. Ljutita se vratila u München, gdje je pronašla telefonsku poruku svog oca, koji je također bio ljut zbog njezina lošeg ponašanja. Naša “osoba B” na poziv je odgovorila ledenom šutnjom, pa je odnos između njih dvoje postajao sve tmurniji. Tijekom savjetovanja, objasnila sam ženi da, iako ne može promijeniti oca, je slobodna odlučivati o svojim postupcima. Da je u potpunosti njezin izbor kako će se odnositi prema svom na TV-fiksiranog oca. Naravno, mogla ga je mrziti, kazniti, ali mu je također mogla velikodušno dati mali predujam kćerine ljubavi… to je u potpunosti ovisilo o njoj. Također se radilo o tome tko je sama htjela biti: Mrska osoba? Ljubazna osoba? Objasnila sam joj Franklovu upečatljivu izjavu da je svako djelo svoj spomenik. Postala je vrlo zamišljena i ubrzo je odlučila napraviti novi izbor.

Kad je sljedeći put došla, zaista je preskočila preko svoje sjene. Kad je stigla u Graz, umarširala je kroz očeva vrata, poljubila ga u čelo i mirno sjela pored njega ispred televizora. Desilo se čudo. Otac se začuđeno okrenuo prema njoj i uzviknuo: “Kako je lijepo, dijete, što si ovdje!”, isključio je zvuk televizije i bio sretan. Da, takva se čuda događaju tamo gdje Pax i Logos hodaju zemljom ruku pod ruku…ili gdje ljudi sebe vide kao bića koja agiraju, a ne samo reagiraju.

U ovom slučaju nedvojbeno je moglo biti nekoliko varijanti rješavanja sukoba, npr. iskrena, ali ljubazna povratna informacija od kćeri ocu da ju je povrijedila njegova prividna ravnodušnost (u stručnom govoru nazvana “Ja-poruka”) i slično, ali mi se posebno svidjelo nježni predujam koji je odabrala. Ne da bi pozitivan predujam neizbježno promijenio mišljenje protivnika, ali ima ogromnu karizmu koja samo ekstremno okorjele ljude ostavlja hladnima. Nadalje, naravno, osoba A također može napraviti novi izbor u bilo kojem trenutku. Da je stari gospodin iz Graza došao k meni zbog svoje tuge, vjerojatno bih mu preporučila da u budućim posjetama svoje kćeri prakticira apstinenciju od televizije i umjesto toga pripremi nekoliko ukusnih sendviča za zajednički obrok. Zamislite samo kako bi bilo kada bi u užasnoj svađi koja je možda podijelila generacije, da, čitave narode, oba protivnika odjednom dobrovoljno pristala na ustupak, takoreći, “poljubac u čelo” plus “sendviči na stolu”. Rat bi bio gotov. Odmah.

Što još psihologija ima za ponuditi u kauzi? U rujnu 2014. (dakle, ne u prošlom stoljeću!) pronašla sam članak u stručnom časopisu da se frustriranim ljudima konačno može drastično pomoći. U mjestu Halle an der Saale u Njemačkoj otvorena je prva soba za bijes u kojoj osobe, koje su ljute na nekoga ili nešto, mogu na pola sata otpustiti svu svoju agresiju razbijanjem namještaja palicama za golf i maljem. Cijena: 89 EUR. Materijal se nabavlja iz deložacija; navodno ima dosta zaliha i mušterija. Dame i gospodo, ne želim komentirati ove gluposti, odavno je poznato da se agresija gomila tijekom tzv. iživljavanja. Samo želim priznati da se moja simpatija prema logoterapiji umnožava kada čitam takve stvari. Kako je nedostojanstvena terapija na ovoj razini! Ne, udaranje ne pomaže, ne u zaštićenoj sobi za bijes i ne na svjetskoj pozornici! Ono što nam je danas potrebno više nego ikada jest svijest o vlastitoj slobodi i zajedničkoj odgovornosti.

Još koja riječ o zajedničkom: pozitivni predujmovi najbolje će biti ostvareni iz ljubavi zbog percipirane vrijednosti. Imali smo izvrsna iskustva s roditeljima koji su u procesu razvoda i međusobne svađe, čim je dobrobit njihovog zajedničkog djeteta stavljena u središte savjetovanja. Roditeljska neslaganja povukla su se ispred velikog zadatka zaštite djeteta od poteškoća. Predsjednici vlada neprijateljskih država mogli bi slijediti ovaj primjer tako što bi prvenstveno međusobno komunicirali o dobrobiti stanovnika koji žive na njihovim područjima. To bi doista bilo važnije od zabrinutosti da učvrste svoje pretenzije na vlast, da “spase obraz” i slične afektacije. Čak i za čovječanstvo, pojas za spasenje bila bi orijentacija na zajedničke vrijednosti kao što su nepovredivo osobno dostojanstvo ili očuvanje etičkih i kulturnih dostignuća. “Od Hirošime znamo što je u pitanju”, upozorio je Frankl.

Da rezimiramo: Krivnja je sastavni dio ljudskog bića, ali isto tako i snaga opraštanja i obnavljanja. Ako je netko doživio nešto loše ili nepravedno, onda je to tužno i ostaje tužno. Međutim, dotična osoba ne mora biti zamrznuta u depresiji. Preživjela je strašno, a život je divan dar. Stekla je iskustvo koje se pod određenim okolnostima može plodno iskoristiti, pomislite, primjerice, na kompetentne bivše korisnike u terapiji za ovisnost o drogama. Svako mučno iskustvo povećava iskustvenu kompetenciju. “Patnja čovjeka čini vidovitim, a svijet transparentnim”, napisao je Frankl. Također, ničije iskustvo nije bilo samo loše, i bilo bi šteta kada bi ta osoba potisnula poticajna i radosna iskustva koja je također doživjela. Iznad svega, jedna stvar: Unatoč svojoj patnji, može održati razinu. Mržnja ne mora izjedati njeno srce, svađa s Bogom i sudbinom ne mora rastrgati njenu dušu. Može – jedva se usuđujem to reći – ostati u ljubavi. A to znači osvojiti mir, za sebe i za sve one koji su njime inspirirani. Postoje i spirale deeskalacije, a nitko nije prikladniji da ih pokrene od nekoga tko je patio i zna što je u pitanju, poput našeg cijenjenog prof. Frankla. Stoga bih zaključila motom pod kojim se prošle godine u Beču održala vojnopovijesna izložba o izbijanju Prvog svjetskog rata prije 100 godina. Moto glasi ovako: “Ratu je mjesto u muzeju”. To je moto koji me oduševljava. Da, tu bi trebali ležati, nebrojeni ratovi iz prošlosti, privatni ratovi u dnevnim boravcima, spavaćim sobama, radnim prostorima, vojni ratovi u razorenim gradovima i poljima, tu možemo plakati za njima i izvući pouke iz njih. Ali trebaju ostati protjerani iz sadašnjosti, jedinog raspoloživog prostora koji svatko od nas ima, jer ih je muzej dovoljno pun. A znamo da ovisi o svakome od nas. Stoga posuđujem završnu riječ iz svete mise: “Idite u miru!”

Elisabeth Lukas

Copyright © 2015 Elisabeth-Lukas-Archiv