Naše društvo u izvanrednom stanju

Pandemija koronavirusa predstavlja neočekivane, alarmantne izazove ljudskom društvu. Neizvjesnost se širi, tlo pod našim nogama kao da drhti. Ima li nekakvih rukohvata za dušu? Razmišljala sam o tome.

Prvo ovo: Ovdje u srednjoj Europi iza nas je oko 70 vrlo dobrih godina. Godine bez ozbiljnih katastrofa, silne gladi, ratnog kaosa, protjerivanja itd. Dakle, uz sve fluktuacije, godine blagostanja. Razina obrazovanja, imetak i očekivani životni vijek su se povećali. Trenutna kriza je podsjetnik da budemo zahvalni na tome i da se prisjetimo da ništa od toga ne treba uzeti zdravo za gotovo. To znamo kada pogledamo druge zemlje ili vlastitu povijest u prvoj polovici prošlog stoljeća. Ali mi to volimo zaboraviti – a sada smo se naglo probudili. Činjenica je: ljudski život neprestano visi o koncu, pojedinačno kao i kolektivno.

Ne bi bilo pogrešno svoju zahvalnost proširiti čak i na sadašnjost. Jer čak i u nesretnoj situaciji u kojoj se trenutno nalazimo, ima svijetlih točaka i tračaka nade. Imamo odgovorne vlade, materijalne rezerve, funkcionalne zdravstvene sustave, uspješnu poljoprivredu i visoke tehničke standarde… najbolje uvjete za oporavak u bliskoj budućnosti. Uvjeti su tisuću puta bolji nego što su bili otprilike 1945. godine. Ne želim time ništa uljepšavati, samo želim reći da stvarnost uvijek ima nekoliko strana. Na primjer, jednako je točno da se može umrijeti od kuge kao što je istina da se od bolesti može oporaviti. Zato smijemo imati i oboje u vidu. Također je istina da ljudi u krizi poput trenutne postaju agresivni ili depresivni odnosno skloni su očajavanju, kao što je istina da ljudi kroz krizu rastu, postaju fleksibilni i kreativni te stječu uvide za život.

Zanimljiva je riječ mog učitelja, psihijatra i filozofa Viktora E. Frankla, koji je rekao da mi nismo oni koji pitaju nego oni koji odgovaraju. Beskorisno je preispitivati ili se buniti protiv života – zašto su naše okolnosti onakve kakve nam ih predstavlja sudbina. Život je taj koji nam postavlja pitanja. Pita nas: „Tvoje okolnosti su ovakve i onakve – što ćeš sada učiniti? Kako odgovaraš na to? Kako se ponašaš s obzirom na okolnosti? Kakav stav zauzimaš prema njima?“ U tome, da možemo dati odgovor, da, da moramo dati odgovor, leži naša sloboda izbora. Nikada nismo slobodni od bilo kakvih tereta, ali ni od određenih resursa; već krećemo u slobodu tamo gdje se počinjemo nositi sa svojim teretom i našim resursima na svoj osobni način. To je aspekt koji može biti od velike pomoći u izvanrednom stanju u kojem se nalazimo. Naime znati: Odgovor svakog od nas je bitan.

Zapravo, vidimo bezbroj primjera sjajnih odgovora koje ljudi daju na širenje virusa u našoj zemlji. Koliko njih nastavlja raditi u rizičnim uvjetima kako bi nam pružili ono najvažnije! Koliko se dobrovoljno javlja za pomoć starima, slabima i invalidima! Koliko njih dolazi s idejama za kompenzaciju poslovnih neuspjeha! Koliko njih pomaže poznanicima i susjedima! Mislim da naša djeca u sadašnjem razdoblju uče neusporedivo više nego što bi učila u školama koje trenutno ne smiju pohađati. Uče se solidarnosti, zajedništva, odricanja, samodisciplini, obzirnosti i svemu ostalom što je još potrebno u fazama nevolje. I uče cijeniti na način na koji nikada prije nisu znali. Da je na primjer divno moći skakutati po parku. Ili da je čista sreća probuditi se ujutro bez temperature i moći skočiti iz kreveta.

Naravno, svaki proces učenja je naporan. Postoji ogroman otpor, obeshrabrujući udarci, lažno zavođenje. Ništa ne ide glatko. Ipak, uvjerena sam da nakon smirivanja ove pandemije naše društvo neće povući samo negativnu, odnosno ekonomsku bilancu. U duhovnom-duševnom području može čak povući pozitivnu bilancu. Bit ćemo skromniji u svojim zahtjevima. Zadovoljit ćemo se s manje luksuza. I nadamo se da će društveni i obiteljski odnosi biti manje nemarno ugroženi, jer se primijetilo da kooperativno zajedništvo puno poštovanja i dalje nosi kada se druge vrijednosti odvoje. Naravno, prijetnja zaraze dovela je do vanjskog odvajanja, svojevrsne prisilne društvene izolacije, ali je unutarnja povezanost među ljudima zbog toga prilično porasla. Ovo je također aspekt koji nas može utješiti: Bliska veza s našim voljenima ne zahtijeva nužno fizičku blizinu. Veza naklonosti ne može se prekinuti daljinom, čak ni smrću.

Smrt je tema koju čovjek želi izbjegavati što je više moguće. Zastrašujuće je da bi nas iznenada mogla zgrabiti. Ako pratite dnevno objavljene statistike, teško ju možete potisnuti iz svojih strahova. Ali nemojmo se zavaravati: Mi nemamo vječni (zemaljski) život za izgubiti. A ni mladost ni kondicija ne štite od nesreća svih vrsta. Sada bi mogla biti savršena prilika da se hrabro suočite s vlastitom konačnošću i kritički preispitate svoj dosadašnji životopis. Što nam je milostivo dano? Što smo postigli, što smo uspjeli? Čime se možemo ponositi u svom životu? Ništa nas ne sprječava da uživamo od srca. Uostalom, ono što se dogodilo ne briše se kad umremo. Ostaje pohranjeno u povijesti o nama i nastavlja utjecati na svijet. Svatko ostavlja svoj trag.

Kada se osvrnemo na naš dosadašnji život, vjerojatno će se pojaviti nešto što je pošlo po zlu. Što je nepotpuno. Ili što je bilo planirano i o čemu se sanjalo, ali nikada nije realizirano. Dobro onda, uhvatimo se u koštac s tim! Vrijeme poput našeg upozorava na odgađanja. Još se možemo nekome ispričati. Još možemo nekome oprostiti. Još možemo nekoga uvjeriti koliko nam on ili ona znači. Također se možemo riješiti nekih loših navika i obnoviti sjaj svom karakteru. Život je previše dragocjen da bi se trošio na bespotrebne prepirke, kukanje i smutnje koje sami stvaramo. Bez obzira koliko velik ili mali ostatak našeg života bio, u svakom trenutku možemo otkriti nešto smisleno što na nas čeka i što smo u stanju ostvariti. Smrt je zapravo impuls da živimo svoj život punim plućima.

Iskustvo uči da ne postoji ništa loše iz čega ne može proizaći nešto dobro. Čovječanstvo je trenutno dovoljno loše zajedno. Vjerujmo da će udruženim snagama izvući dobro iz toga. Za loše ne bi trebao „korona-duh“. Zagađenje okoliša, klimatske turbulencije, pritok izbjeglica i politički razdor bili su dovoljni. No s koronavirusom je postalo jasno nešto što se prije nije tako sažeto odražavalo u radijusu znanja milijuna ljudi, a to je da problemi prelaze granice. Sada to vidimo s izoštrenom preciznošću: Mi smo jedno čovječanstvo! Pripadamo zajedno. Pozvani smo da zajedničkim naporom očuvamo i oblikujemo naše postojanje. Kad je Viktor E. Frankl gotovo vidovito rekao da su nakon tisuća godina ljudi uznapredovali do vjere u jednog Boga i da je sada krajnje vrijeme da povjeruju u jedno čovječanstvo, nije imao pojma koliko će ta misao jednog dana postati brizantna. To je prilika da shvatimo da međusobne predrasude i neprijateljstvo moraju prestati, jer je svaki čovjek vrijedna osoba, bez obzira na nacionalnu, rasnu, vjersku ili stranačku pripadnost. I da je naša misija pomagati jedni drugima, i to isto tako nadilazeći granice baš kao što to čine problemi sadašnjosti.

Svatko može započeti s time unutar svoja četiri zida. Panika i pesimizam nikome ne pomažu. Niti žaljenje. Svatko tko može aktivno pomoći neka to učini. Tko god može dodati blagoslov, neka to učini. Svatko tko zrači suverenošću i staloženošću konstruktivno pridonosi općem raspoloženju. Tko prelazi s ravnodušnosti na dobročinstvo, naučio je lekciju naših dana. Svijest da još uvijek služi nekoj zadaći dokazano jača samopoštovanje i imunitet organizma te u tom pogledu djeluje na prevenciju bolesti i produžuje život, kako je to objasnio liječnik Frankl. Eto, trenutno nam fali svašta, ali smislenih zadataka ne manjka.

Heidi Schönfeld:
Logoterapija u doba Korone
Viktor E. Frankl, rođen u Beču 1905. godine, doživio je i promatrao teška vremena 1930-ih i 1940-ih. Bilo je puno nevolja, enormno visoka nezaposlenost, antisemitizam koji je postajao sve gori. Za to vrijeme već je razvio glavne ideje logoterapije. Njegove tri godine provedene u četiri koncentracijska logora bile su svojevrsni test, da li njegove ideje pomažu išta u tako ekstremnim životnim uvjetima, mogu li pomoći da ostanete psihički zdravi u dramatičnim okolnostima.

Jeste: “Ipak reći da životu” je suština. Život zadržava svoj smisao u svim, stvarno svim uvjetima. Temeljne izjave koje su razvijene u teškoj potrebi.

Frankl je svoja glavna djela napisao prvenstveno 1950-ih na pozadini teških desetljeća koje je sam doživio. Nedugo kasnije, blagostanje je sve više procvjetalo i učinilo da se Franklova djela doimaju moralnim ili iritantnim, jer, s povećanjem blagostanja, ljudi se nisu htjeli previše mariti o stanjima nevolje. Međutim, upravo su se u bogatim društvima otvorile goleme praznine smisla, koje su više opterećivale uspješan život od ekonomskih poteškoća prije.

Kakve to veze ima s Coronom?

Nitko danas ne može reći kakvi nas ekonomski padovi s kakvim ogromnim rasjedima očekuju, i to u cijelom svijetu. Nitko ne može reći koliko će se stvarnih poteškoća pojaviti. Nitko ne može reći kakve će biti posljedice jako smanjenih društvenih kontakata. Sve to još ne znamo danas.

Ali možda bolje razumijemo Frankla. Možda ćemo iz nove perspektive shvatiti što je zapravo napisao i što to za nas znači: danas!

Ipak reći da životu. Život zadržava svoj smisao, bez obzira na okolnosti. Život postavlja pitanja. Ljudski život ne diktiraju uvjeti s kojima se čovjek susreće – već odluke koje sam donosi.

Takve misli Viktora Frankla poprimaju potpuno novi naglasak na pozadini pandemije koronavirusa.

Heidi Schönfeld

Copyright © 2020 Elisabeth-Lukas-Archiv

Download PDF