Izvanredno zdravstveno stanje u zemlji s 1000 mogućnosti?

Nadovezujući se na posljednju ključnu riječ, željela bih precizirati značenje Franklovih spoznaja na temelju vrlo važne teme: “radost”. Svatko želi biti radostan. Bez radosti život je dosadan, ustajao i prazan. Prosječan građanin čak i razmišlja da prije svega želi radost u svom životu nego smisao. I nerijetko je uvjeren da s dovoljno novca može kupiti sve, pa i radost.

Prosječni građani općenito imaju prirodan osjećaj za ono što je ispravno, ali su u velikoj zabludi u pogledu na radost. Kad bi čitali Frankla, ubrzo bi im osvanula njihova zabluda, ali današnji moderni prosječni građanii više nisu „knjiški moljci“. Navikli su pritiskati gumbe, pomicati ekrane i dopustiti filmašima, medijskim profesionalcima i nizu mišljenja izraženih na internetu da im poslužuju gotove modele mišljenja, koje usvajaju radi jednostavnosti. Što moduli znanja postaju složeniji, to su manje transparentni, a na kraju svakog preplavljivanja znanjem obično stoji zaglupljivanje.

Dobri, prosječni građani su ti koji plaćaju cijenu zablude u pogledu na radost. Jer činjenica je da se životna radost ne može ni ugrabiti ni kupiti. Ništa ju ne potjera bolje od nastojanja ju na silu iznuditi. Radost čovjeku dolazi sasvim sama – ili ne dolazi. Radost dolazi do čovjeka neprimjetno na prvu i izravno ga iznenadi čim je primijeti. Ali najnevjerojatnije je da radost može doći čak i u teškom životu i ostati podalje od udobnog života. Njom se apsolutno ne može trgovati, i to u pravom smislu riječi: Svaka “trgovina” s „artiklom“ radost osuđena je na propast.

U našem svijetu ekstrema, zabrinuti znanstvenici i medicinski stručnjaci trenutno promatraju masovnu propast u SAD-u. Trgovina stimulativnim pilulama za sreću i opioidima za ublažavanje bolova cvjeta, ali umjesto meteorskog porasta sretnih ljudi, dolazi do meteorskog porasta broja smrtnih slučajeva povezanih s drogom u populaciji. Vlasti su uznemirene i Predsjednik je proglasio izvanredno zdravstveno stanje. Sada se grozničavo razmišlja kako bi se ova “epidemija” mogla suzbiti. Problematika je nedvojbeno višestruka, ali ipak se svodi na jednostavnu ključnu točku: stvoriti radost ili barem obamrlošću smanjiti patnju od tuge. No, umjetno izazivanje radosti ne ide, ali izazivanje obamrlosti je jednostavno, i tako su mnogi potrošači zadovoljni s tim…

Ako prejedanje, računalne igrice, jurnjave automobilom, seksualni ekscesi itd. više ne odvlače pažnju od tuge, onda će to alkohol, heroin ili najnoviji hitovi fentanil i oksikodon zasigurno uspjeti.

Postoji li učinkovit protuotrov za ovu “epidemiju”? Rekla bih da bi čitanje Frankla bio prvi korak u razvoju takvog nečega. U konačnici, radi se o pronalaženju radosti. One radosti koja dolazi sama od sebe, iznenadi nas, a može čak i pozlatiti težak život. Ona je odani pratilac smisla. Gdje god se odvija smislen život, radost je često gost. Osobe koje pronalaze duboki smisao u onome što rade, obradovat će se u svakodnevnom radu. Osobe koje su posvećene brizi za svoje obitelji, raduju se blagostanju svojih najmilijih. Osobe koje sa strašću planinare, se bave ručnim radom, stvaraju glazbu, oblikuju vrtove, pišu pjesme itd. raduju se kontaktu s prirodom odnosno kulturom. Osobe koje su predane u društvenom području, radosni su zbog svakog malog uspjeha koji mogu zabilježiti. Osobe koje dostojanstveno podnose nevolju, gubitak ili bolest, raduju se i dalje malim stvarima. Sve te osobe ne padaju u tugu, čak i ako moraju promijeniti svoje planove. Svatko tko razumije kako se orijentirati na smisao situacije može to učiniti čak i u nesigurnim okolnostima. Ne treba mu nikakav duševni ni fizički doping, jer u njemu buja “prkosna moć duha”, za koju je Frankl naglasio da je dio naše specifično ljudske obdarenosti. A tamo gdje su granice prkosa dosegnute, osoba orijentirana na smisao još uvijek može učiniti jedno: izmamiti najveće i najuzvišenije ljudsko postignuće koje postoji u pomirenju s nepromjenjivim. Nije rijetkost da joj i tada radost tiho priđe…

Američki stručnjaci iz raznih disciplina razbijaju si glavu kako se nositi s dijagnosticiranom zdravstvenom krizom, i to u dva aspekta: preventivno i kurativno. Odgovarajući programi su, naravno, poželjni i u drugim zemljama, jer, kao što je poznato, SAD je često igrao pionirsku ulogu, u dobru ili u zlu. Što onda logoterapija nudi mjerodavno za to?

Jasno je da se poboljšanje može postići samo interakcijom višestrukih “čimbenika ozdravljenja”. Kao bivša Franklova studentica, na meni je da ilustriram “logoterapijski faktor ozdravljenja”. On se sastoji od pokretanja lančane reakcije između intenziviranja osobne potrage za smislom i radosti koja se može doživjeti. U mnogim znanstvenim izvješćima koji se bave ovom temom, opetovano se prstom ukazuje da ljudi svih dobi imaju premalo izgleda za budućnost, da su nezaposleni ili prezaposleni, da rijetko dobivaju pohvale i priznanja, da više ne nalaze oslonac u vjeri, obitelji ili zajednici, kao da za svoje bolesti niti ne dobivaju plaćeno liječenje, niti utješno uho.

Koliko god to bilo žalosno – oni ipak nisu samo žrtve pogrešnih sustava! Treba ih potaknuti da uzmu svoju sudbinu u svoje ruke i svakodnevno prakticiraju kratku meditaciju. Što ima smisla činiti, a što ne činiti? Ima li možda smisla ustrajati u traženju posla? Pored toga se dodatno educirati? Ima li možda smisla prakticirati samodisciplinu na poslu kako se ne bi prenaprezao? Ili ostati motivirani i bez vanjske potvrde? Ima li možda smisla prijeći na jednostavan, asketski način života kako bi se održala ili povratila kondicija? Ima li možda smisla odnose s rodbinom i poznanicima postaviti na nove temelje? Tko traži smisao u tihom i iskrenom dijalogu sa samim sobom, sigurno će ga pronaći, i tko odabere ono pronađeno za svoju zvijezdu vodilju, s povećanom svjesnošću pristupa izazovima svog života. Njegov je život obogaćen vrijednosnim spoznajama. Postaje kontinuirano vrijedan življenja. Radost dolazi u posjet sve češće. Kome onda trebaju stimulansi? Tko se onda još želi omamiti? Svijest o vrijednostima gotovo je suprotna od želje za opijatima.

Naravno, opravdana je zamjerka da su neke osobe u previše nestabilnom stanju da bi se upustile u avanturu potrage za smislom. Neki nikada nisu doživjeli poticaje ili uzore u tom pogledu, otuđeni su od svog najdubljeg glasa savjesti ili zavedeni na krivudave staze na kojima su se zapleli kao u labirintima. Njihova izvorna “volja za smislom” je zatrpana. Njihova sloboda je ograničena. Ali oni nisu izgubili svoju duboko ljudsku duhovnost, ne mogu je izgubiti; ona im je zajamčena “primjereno ljudskom biću”. Stoga, bez rezerve, za njih ima nade. Potrebna im je kompetentna i pažljiva pomoć, logoterapijska pomoć, rekla bih. Treba im suputnik koji će ih pokupiti usred labirinta i uvjeriti da izlaza ima. Koji će s njima iskušavati nove putove, otvarati njihove slobodne prostore, izvući iz njih vizije i općenito ponovno rasplamsati njihovu želju za avanturom “traganja za smislom”. No, koji ih također stalno podsjeća i podržava da izdrže bolne stvari radi onih smislenih ciljeva koje žele postaviti i koje se ne mogu postići bez žrtvovanja. Odgovori na pitanje smisla nisu dosljedno ugodni, kao što već znamo. Ipak, vrijedi ih slijediti jer u konačnici smanjuju patnju i stvaraju radost – ljudima i svijetu.

Toliko o preventivnom aspektu. Za kurativni aspekt potreban je stručni dodatak. Izvanredno stanje koje je proglašeno u SAD-u došlo je do vrhunca jer uzimanje droga i lijekova koji utječu na živce predstavlja masivnu intervenciju u mozgu. Mozak je (nevjerojatno sposoban i precizan) alat ljudskog duha. Tek u sadašnjem stoljeću neurobiologija je dovoljno napredovala da nam omogući da procijenimo koliko naše personalno Ja, koje jesmo, ovisi, o upotrebljivosti našeg mozga, kojeg imamo, a da nije zbog toga identičan. Frankl je to znao prikazati tako da i svijetlo koje palimo u prostoriji također ovisi o upotrebljivoj lampi, a da stoga nije isto. To znači: kao što nema svjetla u prostoriji kada je lampa pokvarena (a da svjetlo zbog toga nije pokvareno!), duhovni fenomeni se također ne pojavljuju kada je naš mozak ozbiljno oštećen. Ali to je upravo ono razaranje koje droge ostavljaju za sobom: oštećene mozgove. A budući da su sva pitanja i traganja za smislom i svo shvaćanje i realizacija smisla duhovni fenomeni, gotovo se ne pojavljuju u oštećenim mozgovima. Lančana reakcija između intenziviranja osobne potrage za smislom i radosti koja se može doživjeti više se ne može pokrenuti.

To je razlog zašto logoterapijskom liječenju ovisnika o drogama mora prethoditi dugotrajno kliničko odvikavanje. Nedvojbeno je jedan od primarnih zadataka današnje medicine što bolje popraviti ili nadoknaditi oštećenje mozga. Ovo može biti skupo, ali će se iznimno isplatiti (i obzirom na naš produljeni životni vijek). Jer kao što se ne može biti produktivan u mračnoj prostoriji, ljudski duh može malo učiniti s tupim i lošim alatima.

S obzirom na tisuće bolesnih ljudi koji su previše “zamagljeni” da bi mogli samostalno oblikovati smislen život, pitanje smisla premješta se na druge adresate. Ima li smisla stvoriti nacionalnu mrežu terapijskih centara u kojima ovisnici o drogama (eventualno i psihotični bolesnici) mogu dobiti kvalitetan tretman koji izoštrava alate njihovog duha i omogućuje im da povrate svoju duhovnu slobodu i “volju za smislom”? Tisuću puta da! Ne postoji smislena alternativa ovom smislenom zadatku. Nedostaju financijska sredstva za to? Sa smislom se ne može cjenkati, a slabašni izgovori se odbijaju od njega. Za koliko izdataka za naoružanje ima financijskih sredstava, za koliko suvišnih političkih stvari i industrijskih uzbuđenja teče novac… U zemlji s 1000 mogućnosti trebala bi postojati barem jedna mogućnost da se tisuću puta kaže glasno „da“ ovom društvenom zadatku i pomogne ovisnicima o drogama na duži rok.

Ali možda nešto strašnije od nedostatka novca stoji na putu? (Ne radi se samo o djelima, radi se i o stavu…) Može li to biti mizantropija? Može li se zaobići ideja da su narkomani krivi za svoju dilemu i da ne zaslužuju da se liječe o trošku države? Istina, dio krivnje je i na njima. Koliko je velika u pojedinim slučajevima, nitko ne može procijeniti, ali karijera u vezi s drogom (i alkoholom) ne počinje bez vlastitih pogrešnih odluka. Međutim, jednom kad počnu, razvijaju dinamiku kojoj pogođeni teško mogu pobjeći. Uhvaćeni su u zamku, i što se više žele istrgnuti iz tuge svog besmislenog života (putem kapi i praha), to će zamka jače škljocnuti. Potpuna je pogrešna procjena prezirati ih! Oni su jednako vrijedna ljudska bića i smijemo imati puno suosjećanje prema njima. Oni su među (psihički i fizički) najsiromašnijima od siromašnih, očajni su – toliko očajni da više ne mogu podnijeti da osjećaju svoj egzistencijalni očaj i napuše se… dok konačno sav očaj ne utihne jer njihov oštećeni mozak više ne prenosi duhovne signale iz njihove unutarnje osobne jezgre.

Ali što se tiče vlastitog udjela krivnje, pitam: “Tko prvi baci kamen?” Tko je slobodan od ikakvih pogrešnih izbora koje je ikada učinio? Obični američki građanin nije ništa više od njihovog predsjednika. Pa tko se može usuditi napustiti bolesne ljude jer su tada promašili? “Nitko to ne smije učiniti”, šapuće smisao kada osluškujemo naše najintimnije sfere duše.

Trebali bismo ga poslušati. Izvanredna zdravstvena situacija u SAD-u samo je jedan aspekt tragičnih ekscesa koji se najavljuju gdje god se premalo pažnje posvećuje kolektivno pitanju smisla. U doba digitalne preplavljenosti informacijama prije ili kasnije će se ispostaviti (ono što je Viktor E. Frankl odavno prorekao, naime) da samo jedna informacija ima prioritet i superiornost prosperitetno unaprijediti našu ljudsku evoluciju (suprotno strahovima mnogih suvremenika), a to je informacija koju nam šapuće naš „organ smisla“ – savjest.

Bilo bi bolje da se to dokaže “prije” nego “kasnije”.

Elisabeth Lukas

Copyright © Elisabeth-Lukas-Archiv

Download PDF