Homo patiens

Citat Viktora E. Frankla, autora bestselera “Man’s Search for Meaning”:

“Suočen s ponorom, čovjek gleda u dubinu, a ono čega postaje svjestan na dnu ponora je tragična struktura postojanja. Ono što mu se otkriva jest to da je čovjekovo bivstvovanje najdublja i posljednja pasija – da je bit čovjekova biti patnik: homo patiens” (1).

Frankl nije bio samo specijalist za psihijatriju i neurologiju, filozof i psihoterapeut, on je bio i “advokat čovjeka koji pati”, homo patiensa (u latinskom prijevodu). To pravo i taj zadatak pripali su mu nakon što je i sam pretrpio nezamislive patnje u njemačkim logorima smrti u Drugom svjetskom ratu. Činjenica da je svoje muke i bolne obiteljske gubitke preživio ne samo fizički, već i duševno, ganula je i dojmila milijune čitatelja njegovog svjedočanstva “Man’s Search for Meaning” kao nijedna druga knjiga. Njegovo svjedočanstvo postalo je putokaz za herojsko suočavanje s patnjom.
Naravno, može se puno napisati. Daleko je teže to sam doživjeti i biti primjer, a upravo je to Frankl učinio nakon oslobođenja iz logora 1945. godine.
Doslovno je skinuo sivi zatvorenički kombinezon i ponovno obukao bijelu liječničku kutu i otišao; pomoći svim bolesnim ljudima kojima je njegova pomoć bila potrebna, najbolje što može – i to bez obzira na osobu! Nikada nije pitao nijednog od svojih pacijenata jesu li pljeskali Hitlerovoj zločinačkoj politici prije rata, jesu li podržavali njegov antisemitizam, jesu li kukavički zatvarali oči pred monstruoznim uništavanjem nevinih ljudi…
Ne, Frankl je svim svojim terapeutskim sposobnostima pokušao ublažiti patnju svakog svog pacijenta. Dostojanstvenim je činom prekinuo “lanac zla”. I upravo je tako definirao svoje ponašanje: želio je dokazati da je dostojan “drugog” života koji je dobio. (Njegov raniji “prvi” život, rekao je, ugasio se u sjeni plinskih komora.)

Franklov grandiozni primjer postao je jamstvo njegove vjerodostojnosti. Prihvatila se njegova tvrdnja da ne postoji situacija u životu koja ne sadrži mogućnost smisla. Mnogi su došli do njegova uvjerenja da je čovjek slobodan birati svoje najdublje stavove i da je moguće duhovno se postaviti iznad stvari i, ako je potrebno, iznad zabrinjavajućih težnji u samom sebi. Prevladalo je shvaćanje da se doživljena patnja ne mora nekome ponovno nanositi, dapače da se čak može pretvoriti u “ljudski trijumf” suočavajući se s tim. Budući da su ljudi vjerovali Franklu, počeli su vjerovati u sebe i svoje ljudske sposobnosti.

Tijekom jednog od mojih posjeta u njegovom stanu u Beču, razgovarala sam o tome s Franklom. Rekla sam mu otprilike ovako: “Profesore, Vi ste svojim životom svjedočili ono što predajete. Ali što da radimo mi studenti koji nismo doživjeli ratne zločine i nemamo takvo osobno svjedočanstvo?” Frankl me ozbiljno pogledao.
“O, gospođo Lukas”, odgovorio je, “svatko ima svoj Auschwitz!”(2) Zapanjena, nisam rekla ništa.

Odavno znam da je Frankl bio u pravu. Ne smije se uspoređivati jedna patnja s drugom, a homo patiensa ima posvuda u svijetu. Nije riječ samo o strašnim užasima kojima je stanovništvo u zonama rata i terora ili u zonama gladi i siromaštva do dana današnjeg prepušteno na milost i nemilost. Riječ je i o neizbježnim katastrofama i udarcima sudbine koji nas s vremena na vrijeme potresu. Tome se pridodaju i “male” smetnje i razočaranja koja nam zagorčavaju svakodnevicu i zbrajaju se na vrlo neugodan način. Nitko ne može uteći patnji, svatko ima svoj “Auschwitz”…

Zato su Franklove teze, čija je učinkovitost u međuvremenu dokazana brojnim znanstvenim istraživanjima, također dragocjene i važne za “normalnog potrošača”. Izdvojimo samo jedan aspekt koji igra značajnu ulogu u modernim društvima našeg doba digitalizacije: prevencija depresije od iscrpljenosti i burnout-kolapsa. Iako se Frankl nije morao boriti sa stalnom dostupnošću i današnjim bombardiranjem društvenih mreža, ipak je bio jako zauzet. Kao voditelj neurološkog odjela bečke poliklinike morao se svakodnevno brinuti o pacijentima. Uz to, stekao je i drugi doktorat, habilitirao se za profesuru i držao predavanja – do kraja života na ukupno cca. 230 sveučilišta diljem svijeta, što je uključivalo iscrpljujuće pripreme i putovanja zrakoplovom. Napisao je brojne stručne knjige i razvio svoj rad, logoterapiju, u antropološki utemeljen i praktičan oblik psihoterapije koji je zasigurno mogao konkurirati dotadašnjim pristupima, čak ih je u nekim slučajevima i nadmašio. I da ne zaboravim: osnovao je obitelj i pokazao se kao muž i otac pun ljubavi. Zaključak: sve je to učinio, a da se nikada nije približio sindromu preopterećenja! Kako je to bilo moguće?

Pa, dobro radiš posao kad uživaš u njemu. Ali ne možete raditi svaki posao s entuzijazmom. Primjerice nije svačija strast pranje suđa, pripitomljavanje nervozne djece, dosadni izračun troškova ili dostava teških paketa. Jednostavna formula “change it, love it or leave it” nije općenito primjenjiva. Neke stvari se ne mogu niti mijenjati niti voljeti, a ne mogu se niti jednostavno „napustiti“ bez drastičnih posljedica. Ali nešto je gotovo uvijek moguće: možete se prisjetiti smisla svojih aktivnosti. U trenutku kada odgovor na pitanje „za što“ muke i patnje nađe svoje mjesto u svijesti, u čovjeku se nešto mijenja. Unutarnji otpor prema onome što se od njega traži smanjuje se i njegovo prihvaćanje toga se povećava. Volja da se postigne nešto smisleno, pobuđuje i ispire loše raspoloženje. Naravno da je lijepo i smisleno kada je kuhinja čista, djeca dobivaju vrijedne smjernice, tvrtka počiva na čvrstoj osnovi ili ljudi primaju svoje pakete koje su naručili itd. “Volja za smislom”, kako ju je opisao Frankl, i od koje je i sam bio nadahnut, barem unosi mrvicu boje „ipak-rado-učiniti“ u našu svakodnevicu, a to nam daje dodatnu snagu. Snage čak u dva aspekta! Kao prvo, više ne moramo trošiti puno energije da prevladamo svoj duševni otpor prema zadacima koji nas čekaju. Ova oslobođena energija doprinosi kvaliteti našeg rada. Kao drugo, uz sve ono što prepoznajemo kao smisleno, energija nam pritječe iz psihofizičkih izvora. Pomislite, na primjer, na operativne snage i pomoćnike u slučaju požara, poplava, potresa i sl., čija je angažiranost, bez iznimke, vrijedna divljenja i blizu granica onoga što je ljudski moguće. Često rade danonoćno kako bi spasili ono što se spasiti može. Nije teško pogoditi odakle im snaga za to. Spoznaja koliko je njihova uključenost smislena i neophodna podupire ih kroz njihovu napornu službu.

Spoznaja smislenosti osobnog zadatka tako pojačava našu “sposobnost patnje”, kako je to rekao Frankl, odnosno našu toleranciju na frustracije i našu ustrajnost. Daljnji pozitivni učinci su povećanje naše spremnosti na suradnju i naše autentičnosti. To gotovo zvuči kao kontradikcija, ali nije.

Pogled na smislene projekte i rastuća želja za njihovom realizacijom promiče spremnost za timski rad. Također, i zajedničke nevolje s njihovim kreativnim pozivom spaja ljude. Veliki ciljevi preplavljuju napore pojedinca, ali se mogu postići kolektivnim djelovanjem. Nažalost, ono što često stane na put plodnom timskom radu su zavist, ogorčenost, kompetitivnost i strah da će sam ostati praznih ruku. Mentalno i emocionalno se vrti oko ega, postoji strah za ego. Iz ovog “samoropstva” oslobađa pogled usmjeren na smisao. Frankl je simbolično govorio o “zdravom oku koje ne vidi samog sebe, već percipira svijet izvan sebe”. Ljudi, koji se okreću smislu u svijetu koji treba ispuniti, značajno profitiraju u partnerskim i komunikacijskim odnosima. Postaju otvoreni za jedno Ti.

U isto vrijeme postaju neovisniji od Ti, i to u mjeri u kojoj je ojačana njihova postojanost. Tko je prožet važnosti svoga osobnog doprinosa i predanosti smislenom cilju manje se pita hvale li ga ljudi, zahvaljuju li mu, ometaju li ga ili ga ignoriraju. Ne treba mu ohrabrenje stranaca, niti pada preko neprijateljstva od strane drugih. “Neuspjeh me neće pokolebati, a uspjeh me neće dovesti u iskušenje”, bio je Franklov moto, koji mu je pomagao tijekom života da ostane vjeran svom putu između mrskih kritika kolega i fascinacije njegovih obožavatelja. Bio je opušten i skroman, a njegovo srce nije bilo naklonjeno njegovoj slavi, što mu je vjerojatno bio njegov najbolji adut. Tada sreća i slava dođu nenamjeravano i nenamjerno. Tko ostane vjeran na svom putu ne juri za uspjesima i ne izgara.

Frankl, koji, kako što je spomenuto, ni u “drugom životu” nije bio pošteđen štrapaca, znao se zaštititi još jednom genijalnom metodom. Slobodnim vikendima on i njegova supruga povlačili su se na njegovu omiljenu planinu, Rax (3). Tijekom penjačkih tura koncentrirao se na držače u stijeni, što mu je pomoglo da se “duševno isključi”. Ili se opuštao u meditativnim šetnjama preko vrhova planina. Svakom čovjeku je potrebno slično “utočište” u koje se može povući kako bi u tišini razmišljao. Naša savjest, “organ smisla”, najglasnije govori u tišini. U povučenosti možemo najbolje provjeriti ima li ono što mislimo da ima smisla zaista smisla. Jer smisao ne samo da nam daje dodatne potencije, kao što je objašnjeno, već i mudrost da te potencije koristimo pažljivo, a ne da se slijepo i besmisleno trošimo. Smisao nas neozlijeđene vodi kroz turbulencije života.

Frankl je više puta naglašavao da je došao na najpametnije i najkoherentnije ideje tijekom svojih izleta na Rax. Nadahnimo se ovim njegovim idejama – da hrabro prođemo kroz vlastiti “Auschwitz” i razumijemo “Man’s Search for Meaning” za naše dobro.
____________________________________________________________________________

Aktualan tekst od 24. veljače 2018.
Prava prve objave Elisabeth-Lukas-Archiv gGmbH

Copyright © 2018 Elisabeth-Lukas-Archiv

Download PDF