Franklov apel za mir

Bio je travanj 2022. kada su visokopozicionirani političari i na Istoku i na Zapadu stavili u usta riječ mogućeg “Trećeg svjetskog rata”. Globalno zastrašivanje prostrujalo je svijetom. Mnogi su se zabrinuto pitali jesu li osvanuli posljednji dani čovječanstva.

Takav šok nikako nije nov. Tri četvrtine stoljeća ranije, mnogi ljudi u poslijeratnoj Europi imali su slična razmišljanja. U ožujku 1949. Hans Thirring iz Beča napisao je sljedeće pismo Viktoru E. Franklu:

„Poštovani doktore, u ime Franza Theodora Csokora, počasnog predsjednika Austrijskog mirovnog društva, Ernsta Fischera i prof. Edwina Rolleta, koji su zajedno sa mnom potpisali priloženi brzojav Međunarodnom uredu intelektualaca za mir u Parizu, šaljem Vam poziv iz gore spomenutog ureda za širenje Svjetskog mirovnog kongresa. Osnivanje sveobuhvatnog mirovnog pokreta i kontakt sa svim mirovnim snagama smatramo nužnošću i stoga Vas molimo da se pridružite našoj inicijativi, potpišete priloženi brzojav i pošaljete ga na moju adresu. Radujući se Vašem potvrdnom odgovoru, pozdravlja Vas s poštovanjem, Vaš Hans Thirring.”

Osnivanje sveobuhvatnog mirovnog pokreta – ne bi li to bilo najhitnije od svih potreba, čak i danas u 21. stoljeću? Naravno, druge prijetnje svih vrsta su se u međuvremenu naselile na našem planetu, od napada virusa do nadolazeće klimatske krize, do radikalnog onečišćenja okoliša. Ali upravo se takvim međunarodnim problemima mogu – ako uopće! – suprotstaviti samo ujedinjeni narodi. Podijeljeni narodi, narodi okupirani svojim sukobima, nemaju šanse u tom pogledu. To znači da je mir u svakom pogledu preduvjet za prosperitetni ljudski život.

Pročitajmo što je Frankl odgovorio na upit Hansa Thirringa 1949.godine:

Za Svjetski kongres boraca za mir
Međunarodni ured intelektualaca za mir, Svjetska federacija demokratskih žena i potpisane osobe uznemireni su sve većom prijetnjom miru.
U raznim zemljama mediji i političari otvoreno siju neprijateljstvo i mržnju prema drugim zemljama i bave se propagandom za novi rat. Umjesto razoružanja, kao što je trebalo očekivati nakon završetka svjetskog rata, ide se putem ponovnog naoružavanja. Stvaraju se vojni blokovi koji predstavljaju prijetnju mirnom suživotu naroda. U raznim dijelovima svijeta ratovi ponovno žare, rasplamsavaju se i održavaju intervencijom stranih država i izravnom intervencijom njihovih oružanih snaga.
Ali narodi ne žele rat. Ne žele nova klanja, nove ruševine i pustoš. A dužnost svih poštenih ljudi umjetnosti, znanosti, književnosti, dužnost svih demokratskih organizacija je da se odlučno i sa žarkom željom za zajedništvom posvete obrani mira naroda. Zato se obraćamo svim demokratskim organizacijama čija je prirodna zadaća obrana mira, i svim progresivnim ljudima svih zemalja: sindikatima, ženskim pokretima, mladima i njihovim međunarodnim organizacijama, poljoprivrednicima, zadrugama, vjerskim i kulturnim organizacijama, znanstvenicima, piscima, novinarima, umjetnicima, demokratskim političarima, svima koji su za mir. Pozivamo ih i molimo da se okupe za sazivanje Svjetskog kongresa boraca za mir u travnju ove godine, čija će svrha biti ujediniti sve snage naroda zemalja u obrani mira. Nadamo se s najvećom izvjesnošću da će diljem svijeta ustati borci za mir.

Dokument je potpisan sa: docent dr. Viktor Frankl, voditelj Neurološke poliklinike u Beču.

Nažalost, Frankl, koji je izdržao i za dlaku preživio dva svjetska rata, precijenio je nadu u najveću izvjesnost da će se, nakon sve bijede i masakra, dići borci za mir diljem svijeta. Ipak, možemo vjerovati njegovoj principijelnoj izjavi da narodi ne žele rat. Narodi žele živjeti u miru i zadovoljstvu, ako je ikako moguće. Ali narode čini bezbroj pojedinaca, a među njima uvijek ima onih koji iz egoističkih ili psihopatskih motiva potiču narušavanje mira, odnosno prihvate to zbog ubiranja osobnih koristi. Ako takvi pojedinci imaju dovoljan moćni potencijal, postaje kritično. Međutim, ne smijemo okrivljavati isključivo diktatorske vladare. Njihova moć bila bi ograničena da nemaju vojsku sljedbenika na koje se mogu osloniti.

Ono što je zanimljivo u vezi s Franklovim gornjim odgovorom je da se svojim apelom obratio, između ostalog, ženama i mladima – u vrijeme kada to nije bilo uobičajeno. Frankl je vjerovao da strastvenu volju za obranom mira treba rano njegovati u obiteljima, posebno od strane majki kod njihovih sinova i kćeri, kako bi se rodio naraštaj koji je sve sposobniji rješavati sukobe bez žrtvovanja čovječanstva.
Trenutna statistika iz SAD-a pokazuje da to još nije postignuto i da se još čeka realizacija. Prema njezinim podacima, u 2021. godini najčešći uzrok smrti među mladima bila je uporaba vatrenog oružja (!). Na drugom mjestu su prometne nesreće, a na trećem trovanja zbog droge. Teško je povjerovati: U jednoj od najmodernijih i najdemokratskijih država na svijetu s dobrim dijelom bogatih i obrazovanih ljudi, mladi umiru jer „ratuju“ jedni s drugima! Sva tri najčešća uzroka smrti su manje-više slobodno odabrani, a ne sudbonosni čimbenici. U cvijetu su mladosti, ali pucaju uokolo, jure cestama, konzumiraju opijate… zašto? Mir bi bio upravo suprotno od toga: odreći se pucnjave, voziti umjereno i biti u skladu s prirodom, sklopiti mir sa samim sobom i svojim mogućnostima. Frankl je govorio o dužnosti svih poštenih ljudi da ustanu za mir, a ta dužnost očito počinje već u plodnim stanicama obitelji.
Opresivno je to što bi cijela izjava koju je Frankl potpisao 1949. mogla, uz nekoliko izmjena, potječi iz naše sadašnjosti: umjesto razoružanja… stvaraju se vojni blokovi… u raznim dijelovima svijeta ratovi ponovno žare… Zar se iz zvjerstava prošlih stoljeća nije ništa naučilo? Ne može li najsposobnije stvorenje na zemlji učiti iz vlastitih pogrešaka? Drugim riječima: Što se još mora dogoditi pa da takve spoznaje ne dođu prekasno?

U usporedbi zajednice i mase, Frankl je ponudio moguće objašnjenje za ovu čudnu „teškoću u učenju“ homo sapiensa. Dok čovjek stječe odgovornost preuzimajući zadatke u zajednici, u bijegu ili stapanjem s masom gubi svoju bit, naime svoju odgovornost tj. svoj osjećaj za to.

Frankl: „Prava zajednica je u biti zajednica odgovornih osoba – a puka masa samo zbroj depersonaliziranih bića“(1).

To znači da se u svim masovnim pojavama izazvanim sugestivnom propagandom, u kojima se huškaju kolektivi na kolektive, događa svojevrsna “depersonalizacija” koja pojedinca očito oslobađa vlastite procjene i osobne odgovornosti. Nije niti puno drugačije s vojnicima koji su pozvani u rat i prisiljeni neprestano se pokoravati apsurdnim i neljudskim naredbama. Njihov je osjećaj osobne odgovornosti namjerno sveden na nulu, što je također jednako depersonalizaciji. U statusu depersonalizacije ljudi se ponašaju kao da su roboti bez savjesti i etike, samo žele da se ne istaknu iz mase kojoj (dobrovoljno ili prisilno) pripadaju. Njihovu ljudskost, takoreći, proguta masa.

 

Kao rezultat toga, budućnost naše vrste može ovisiti o tome koja će rasa na kraju izaći kao pobjednik: svjetska zajednica odgovornih pojedinaca ili masa depersonaliziranih bića.

Franklov pogled kao psihijatra

U kolovozu 1969. Frankl je zamoljen da objasni neke aspekte izbjegavanja opasnosti od rata na međunarodnoj konferenciji na Sveučilištu u Beču na temu „Problem mira“. Kvintesencija njegova tadašnjeg govora sačuvana je zahvaljujući kongresnom izvješću.

Frankl je na početku smješkajući se primijetio da psihijatri nisu ni sveznajući ni svemoćni, oni su samo jedno: sveprisutni, naime na svim sastancima i kongresima. Nakon toga se uozbiljio. Zapravo bi postojale određene paralele između individualnih i društvenih patologija. Na primjer, šteta koju mogu uzrokovati pretjerani „strahovi od iščekivanja” ne smije se odbaciti. Primjerice, ako se govornik izrazito boji da će mucati i napraviti budalu od sebe pred svojim slušateljima, brzo će početi zamuckivati, što znači da će se vrlo vjerojatno dogoditi ono čega se boji. To povećava njegov strah, za koji je utvrdio da je opravdan, i dodatno remeti njegov tok govora. Tragični kružni proces počinje se uključivati. Frankl je postavio pitanje: „Nije li moguće da ratove pokreće također pretjeran strah od rata?“ Upravo strah od rata dovodi do preuranjenog „zveckanja sabljom“ kao i do sankcija i prijetnji neprijatelju od kojeg se strahuje, što ga samo čini nervoznijim i agresivnijim. Frankl je zatim razvio prijedloge kako bi se povećanje straha od rata moglo usporiti na vrijeme, na primjer mjerama za izgradnju povjerenja, povratkom vlastitoj stabilnosti i prakticiranjem pribranosti.

Zatim se Frankl okrenuo psihotičnim mehanizmima. Osvrćući se na paranoju progona od koje pate neki psihički bolesnici, objasnio je da takvi pacijenti imaju tendenciju stalno promatrati druge ljude žele li ih progoniti ili im nešto učiniti. Bolesni su manje-više „progonjeni progonitelji“ vlastitih (pogrešnih) ideja. Tek kada ih možete natjerati da prestanu promatrati i mentalno pratiti druge ljude, njihov osjećaj progona se smanjuje. Frankl je upitao ne može li se iz toga izvući i pouka o obrani od rata. Kao što pretjerani strah privlači ono čega se boji, tako nepovjerenje stvara recipročno nepovjerenje u protivnika; a svako nepovjerenje taloži se u ponovnom nepovjerenju koje pojačava „radnje predostrožnosti protiv neprijatelja“ (kao što su izolacija, ponovno naoružavanje, potraga za saveznicima…). Opet bi vrijedilo razmisliti ne bi li predujam vjere i prijateljstva razoružao neprijatelja više od pomnog promatranja njegovih aktivnosti s obzirom na moguće napade s njegove strane.

Međutim, ono što je potrebno je izuzetno teško. Hrabrost umjesto straha, povjerenje umjesto nepovjerenja… Što nam daje snagu da se prebacimo s jednog na drugo? Da bi odgovorio na to, Frankl je malo skrenuo u svom govoru.

Frankl: „Kao što je poznato, rat je definiran kao nastavak politike drugim sredstvima. Međutim, to se odnosi samo na jednu od dvije vrste politike koje osobno razlikujem. Za jednu politiku, čini se da cilj opravdava svako sredstvo. Druga politika, s druge strane, vrlo dobro zna da postoje sredstva koja mogu profanirati i najsvetiju svrhu.“

To je Frankla dovelo do teme o sredstvima i ciljevima. Nije dopušteno svakim sredstvom postići svrhu! A što je sa svrhama? Logično, nije svaka svrha opravdana. „Jasno je da se sve ovo u konačnici svodi na pitanje vrijednosti“, sažeo je Frankl svoja razmišljanja, prije nego što je odmah krenuo dalje:

Frankl: „Postoje li vrijednosti koje priznaju cijele skupine? Postoji li zajednički nazivnik u onome što čini život vrijednim življenja za ove skupine?”

Frankl je nesumnjivo vjerovao da postoje takve vrijednosti koje ujedinjuju čovječanstvo, težnjom prema njima ujedine ljude i daje im potrebnu snagu da preskaču prepreke radi vrijednosti.

Frankl: „Ako je jedno sigurno u tom pogledu, to je sljedeće: puko preživljavanje ne može biti najveća vrijednost. Biti čovjek znači biti usmjeren prema nečemu što nije opet on sam. Ljudsku egzistenciju karakterizira čovjekovo samonadilaženje. Čim ljudsko postojanje više ne pokazuje izvan sebe, ostanak na životu postaje besmislen i neprivlačan, gotovo nemoguć. To je barem bila lekcija koju sam naučio u tri godine koje sam morao provesti u Auschwitzu i Dachauu. U međuvremenu, vojni psihijatri diljem svijeta mogli su posvjedočiti da su oni ratni zarobljenici koji su bili najsposobniji za preživljavanje bili orijentirani prema budućnosti, prema cilju u budućnosti, prema svrsi koju treba ispuniti u budućnosti. Ne bi li nešto slično trebalo vrijediti i tamo gdje je u pitanju čovječanstvo i njegov opstanak?“

Na kraju svog intelektualnog zaobilaska Frankl je dao odgovor na pitanje što nam daje snagu da postignemo ono što je potrebno (za obranu od rata i osiguranje mira): Vatreni cilj koji ima smislen zajednički cilj kao što je osvajanje dostojne budućnosti za sve. Njegova monumentalna završna riječ rezervirana je za kasniji odlomak.

Franklov pogled kao preživjeli iz koncentracijskog logora

Frankl je govorio o „pouci“ koju je ponio sa sobom iz najgoreg vremena u svome životu. Jedva izbjegavši sigurnu smrt, bio je spreman prenijeti ovu pouku zainteresiranim osobama. Ne može se dovoljno začuditi da je samouvjereno izbjegao dvije vrebajuće zamke, koje su mu u konačnici omogućile regeneraciju njegove duše. Jedna zamka u koju traumatizirani ljudi brzo upadaju je uporna šutnja i „izjedanje sebe“ zbog pretrpljene nepravde i srama. Ono što se ne može „izvući iz sebe”, za to se ne može pronaći potrebna distanca kako bi se radilo na tome i u nekom trenutku konstruktivno odložilo. Druga zamka koja vreba traumatizirane osobe je valjanje u samosažaljenju, povezano s beskrajnim pritužbama i optužbama koje se, unatoč svim opravdanjima, poput vrtloga spuštaju u sve udaljenije dubine. Frankl je izbjegao i jedno i drugo i svoju golemu patnju pretvorio u postignuće – ne samo herojskim nošenjem, već i izrezivanjem izvanrednih spoznaja, osvojenih u patnji, relevantnih za mnoge vrste sličnog mučeništva.

Neke od tih spoznaja sažeo je i objavio u izdanju mjesečnika za austrijsku kulturu „Der Turm“ iz srpnja 1946. godine. Toliko su potresni i trajno relevantni da bi bili dostojni da se prenesu u svaki školski razred nove generacije.

Frankl: „Ako se zapitamo o osnovnom iskustvu koje smo imali u koncentracijskim logorima – u tom postojanju na ponoru – onda se može pronaći kvintesencija svega što smo doživjeli: odlučujući faktor je ljudsko biće. Čovjek je u koncentracijskom logoru bio pretopljen na ono što je bitno na njemu, a bitno na njemu je ono što je ljudsko. U koncentracijskim logorima, gdje se otopilo sve čovjekovo nebitno na bitno, dogodilo im se i nešto drugo: ljudi su bili zavareni zajedno. Tako su suborci u patnji pod nečovječnosti postali suborci u borbi za ljudskost. Ako sada postoji ikakva zahvalnost za milost opstanka – ako ima smisla nastaviti živjeti, to je onda nastavak borbe za ljudskost.

Ali ljudskost počinje tamo gdje prestaju razlike između ljudi i među skupinama. Nitko od nas ne može tražiti da pravimo razliku između kršćana i Židova, između Austrijanaca i Prusa, između članova jedne ili druge stranke – čak ni između članova, kandidata, sljedbenika! Ali tko bi bio sposobniji od nas to proglasiti, pronaći ono što nam je zajedničko i prevladati ono što nas dijeli? Ne bismo li trebali moći, mi koji smo si to mogli priuštiti usred pakla? Tamo smo to morali naučiti i tamo smo to naučili – sada to moramo naučavati: razumjeti drugoga, ma gdje on bio. Jer trebamo razumijevanje jedni za druge i potrebno nam je sporazumijevanje jedni za druge. Pa tko bi se trebao čuditi ako izjavimo da za nas može postojati samo jedna politika, a to je politika koja – pruža ruku. Neka nitko ne vjeruje da politika koja pruža ruku nešto oprašta; obrnuto: politika koja poznaje samo svoj program i svoju taktiku, ona napušta krajnji smisao i konačni cilj svoje volje.

Želimo priznati ono što smo spoznali. A ono što smo spoznali je čovjek. Spoznali smo čovjeka kao ono što on jest: kao biće koje je uvijek u procesu odlučivanja; otkriti ga kao takvog čovjeka uvijek znači probuditi ga u sebi.

Upoznali smo čovjeka kao možda niti jedna generacija prije. Slika čovjeka koju sada imamo je nama upozorenje i opomena i nada u jednom. Kakvo je biće čovjek? On je biće koje je izumilo plinske komore, ali je istovremeno i biće koje je ušlo u plinske komore uzdignute glave i s Očenaš na usnama, ili Kaddeshom (židovska molitva za mrtve) ili Marseillaisom.

Kada će doći vrijeme i gdje je narod – kao što je nekad judaizam svijetu darovao monoteizam – u čijoj nužnoj nadopuni čovječanstvu konačno daje monantropizam, vjeru u jedno čovječanstvo? U čovječanstvo koje poznaje samo jednu razliku: razliku između ljudi i ne-ljudi.”

Vjera u jedno čovječanstvo?

Kada će doći vrijeme monantropizma? Frankl je uvijek iznova pokretao takvu raspravu u svojim govorima i spisima. Pogledajmo malo ovaj pojam koji mu je toliko značio.

Pa, s čistim znanjem o jednom čovječanstvu, čak ni ne izgleda loše. Antropolozi su odavno utvrdili da je cijelo čovječanstvo poteklo od prehumane životinjske vrste i da se tek tijekom milijuna godina podijelilo na različite rase i formacije. Rečenica, ponekad ismijana kao naivna, da smo svi braća i sestre sasvim je istinita iz široke perspektive: mi smo genetski međusobno u rodu.

Ovo znanje se produbilo i u drugim aspektima. Najkasnije od izuma atomskih bombi i nuklearnog oružja postalo je jasno da cijelo čovječanstvo, takoreći, sjedi u istom brodu. Na to ga se s vremena na vrijeme podsjeti na vrlo neugodan način. Od spoznaje da se klima u cijelom svijetu zahuktava i da prirodna osnova ljudskog života nestaje, ta je svijest za nekoliko stupnjeva postala još oštrija. Izbijanje pandemije 2019. dalo je dodatni poticaj podizanju svijesti. Također i proces globalizacije i medijskog umrežavanja, koji nema samo pozitivne strane, ubrzao je znanje o jednom čovječanstvu.

Ali to nije prvenstveno znanje, na koje je Frankl mislio sa svojom zabrinutošću, koju je precizirao u završnim riječima svog kongresnog govora 1969. godine:

Frankl: „Međutim, ako se žele pronaći vrijednosti, ako se želi pronači smisao koji se odnosi na svakoga, onda čovječanstvo, nakon što je prije tisuća godina rodilo monoteizam i vjeru u jednog Boga, mora poduzeti daljnji korak, naime, znanje o jednom čovječanstvu. Danas nam je više nego ikada potreban monantropizam.“

Nije slučajno da je s formiranjem pojma „monantropizam“ povukao paralelu s monoteizmom. Jer kod monoteizam nije riječ o znanju, već o predanom vjerovanju u nešto nespoznatljivo. I s obzirom na monantropizam, Frankl je želio dati prostora vjerovanju, naime ništa manje iskreno vjerovanje da su sva ljudska bića jednako važna i jednako vrijedna, te da sebe mogu vidjeti kao pripadnike jedne zajednice s privilegijem što su oživjeli, ali također čovjek ima dužnost upravljati i oblikovati svoj život odgovorno. A aluzijom na činjenicu da su čovječanstvu bile potrebne tisuće godina da napreduje do vjere u jednoga Boga, Frankl je želio posredno upozoriti da neće imati još tisućljeća da se probiju do „vjerovanja u jedno čovječanstvo“ – ovaj je uvid potreban danas, kako je ustrajno – prije nekoliko desetljeća! – upozorio.

Razmislimo o tome: Što može donijeti vjera u jedno čovječanstvo? Razmišljam o dvije stvari, a to je nešto u velikom i, budući da se sve veliko sastoji od malih stvari, također nešto u malom.

Pogledajmo prvo to veliko. Ogroman gubitak povjerenja u budućnost širi se već duže vrijeme, a povika „no-future“ ne dolazi samo od mladih ljudi ili iz područja s jadnim životnim uvjetima. Mnogi ljudi u sitim, bogatim zemljama također su se oprostili od nekadašnje zabavne industrije s njezinim glupostima samoostvarenja i pretvorili se u razmaženo cvileći, zabrinuti, anksiozno-depresivni čopor. Da, žestoko protestiraju. Kao da su upravo shvatili da će čovječanstvo umrijeti. I naravno da će jednom umrijeti. Možda mnogo prije nego što naš planetarni sustav izgori na umirućem suncu, koje će nabujati u „crvenog diva“. (Ako se do tada pronađe i naseli često citirani „Planet B“, čeka ga slična sudbina.) Igra li to ulogu? Zapravo ne. Duljina života nije važna, kako je Frankl naglasio.

Frankl: „…da život nikada ne može biti sam sebi svrha, da njegova reprodukcija nikada ne može biti njegov vlastiti smisao, nego samo dobiva svoj smisao iz drugih, nebioloških referenci… Život ne transcendira samog sebe u ‘dužinu ‘ – u smislu vlastite reprodukcije -, ali u ‘visinu’ – u tome što teži prema smislu”(2).

To znači da središnje pitanje ne glasi koliko će čovječanstvo nastaviti postojati, već hoće li težiti, stvarati, proizvoditi nešto smisleno tijekom svog postojanja. Hoće li posljednja istinska razlika koju je Frankl locirao, naime između ljudi i ne-ljudi, nestati jer su se ne-ljudi “obratili”? Unatoč raznim filozofskim ili književnim proročanstvima o propasti i upućivanja na bolesno destruktivno i okrutno koje se neslavno provlači kroz ljudsku povijest, nada za to ne može se potpuno odbaciti. Koliko je već toga smislenog i lijepog stvoreno i u kulturnom razvoju ljudske vrste! Koliko je već toga smislenog i korisnog utvrđeno u društvenom razvoju! Koliko je toga smislenog i korisnog izumljeno brzim tempom zahvaljujući tehničkom razvoju! Naravno, etički razvoj zaostaje, ali i tu je bilo napretka. Ne znamo kamo čovječanstvo općenito pluta, ali uvjerenje da posjeduje sposobnost ispunjenja smisla koja će mu, uz malo dobre volje, omogućiti da se sve više odupire negativnim iskušenjima i postupno izvlači ono najbolje iz sebe, takvo uvjerenje trebamo hraniti i čuvati u svojim srcima. Upravo je to uvjerenje koje je Frankl možda imao na umu u svom konceptu monantropizma.

Što nas dovodi do malih stvari od kojih se gradi sve veliko. Jer ne potječemo samo svi od istog spola, već smo svi i duhovne osobe i kao takve ni na koji način međusobno u rodu. Naprotiv: svaka je osoba apsolutni novum, jedinstvena po svojoj prirodi, kako se Frankl nikada nije umorio objašnjavati. Začudo, naša jedinstvenost ukorijenjena je u našoj nesavršenosti, jer da smo svi savršeni, svi bismo bili isti. Ali ne, svatko ima svoje posebne snage i slabosti, talente i darove, ograničenja i dispozicije.

Sve bi se to moglo zaključiti iz genetskog sastava i utjecaja okoline, ali što će pojedinac napraviti od toga, za što će koristi naslijeđeno i ono što je dobio odgojem, koji će od svojih talenata ostaviti neobrađene ili koje će svoje slabosti prkosno prevladati, to ostaje „njegova tajna“, koja se ne može objasniti nikakvim unutarnjim ili vanjskim čimbenicima. To je „materijal“ iz kojeg proizlazi njegova jedinstvenost.

Ali kakve veze ima naša specifično ljudska jedinstvenost s velikim pitanjima s kojima se čovječanstvo suočava? Pogledajmo ponovno što piše kod Frankla.

Frankl: “Jedinstvenost može biti dragocjena samo ako nije jedinstvenost sama za sebe, već jedinstvenost za ljudsku zajednicu“(3).

Nismo uzalud obdareni duhovnošću. „Volja za smislom“ nam nije upisana u dušu bez zahtjeva i naloga. Svaki pojedinac može i treba dati doprinos tome da ljudska zajednica – umjesto u dužinu vremena i gustoću naseljenosti – izraste u viši bitak od svoje sadašnje razine. Svatko je, na svoj osobni način, svjetionik nade za mini svijet kojem pripada. Nije umijeće gušiti ovo svjetlucanje i odbiti bilo kakvu ponudu smisla. Lako je odlučiti se na to i onda gunđati o bijedi na zemlji. Umjesto toga, umijeće je okončati besplodno lajanje i dobronamjerno ublažiti bijedu gdje god je to moguće.

Dakle, kakva će biti naša budućnost? Rado se želim pridružiti Franklovom apelu: Vjerujmo u čovječanstvo, u ono koje postoji samo jednom, prožeto dahom duha! I radimo nesmetano, svaki na svom mjestu, da se u njega s pravom vjeruje!
__________________________________________________________________________
[1] Viktor E. Frankl, „Ärztliche Seelsorge“, Hans Huber, Hogrefe AG Bern,6 2015, str. 127.
[2] Viktor E. Frankl, „Ärztliche Seelsorge“, Hans Huber, Hogrefe AG Bern,6 2015, str. 123.
[3] Viktor E. Frankl, „Die Sinnfrage in der Psychotherapie“, Serie Piper, München,6 1996, str. 100.

 

Erlaubnis zur Veröffentlichung vom 17. 5. 2022

Copyright © 2022 Elisabeth-Lukas-Archiv